Navijačka pitanja o Marku Livaji, statusu Ante Rebića i atmosferi u svlačionici ovih se dana odbijaju od zidova Poljuda. Iz kluba izlaze tek kratke vijesti: predstavljena je treća garnitura dresova, krojena na bavarski štih, te produljen ugovor darovitom Roku Brajkoviću. Nakon samo jednog boda u posljednja dva kola, „bijeli” su odlučili – manje riječi, više rada.
Ta se tišina uklapa u pouku koja i dalje odzvanja Poljudom. Točno prije dvanaest godina, početkom prosinca 2013., momčad Igora Tudora ušla je u maksimirski dvoboj puna samopouzdanja. Prvo je 1. prosinca izborila 2:2 u prvenstvenom derbiju – Anton Maglica pogodio je u posljednjoj minuti i probudio nade da se Dinamo može srušiti.
Tri dana kasnije, u istom je gradu uslijedio hladan tuš: u četvrtfinalu Kupa Dinamo je slavio s 5:0. Do nedavnog ligaškog potopa protiv Rijeke istovjetan je rezultat bio najteži Hajdukov poraz u domaćim natjecanjima od osamostaljenja. Sastav te večeri – Kalinić, Vršajević, Maloča, Milović, Jozinović, Bradarić, Pašalić, Iluridze, Sušić, Bukva i Kouassi – danas služi kao podsjetnik kako euforija može skupo stajati.
Stoga Poljud sada spušta gard. Umjesto zvučnih najava, uoči subotnjeg derbija s Dinamom dominira šutnja. Poruka je jasna: „Puno je bolje da se šuti nego izjavama razmeće.”
Na travnjaku će se, nadaju se Splićani, govoriti glasnije nego bilo koja konferencija za novinare. Povijest im savjetuje oprez – a motiv da napokon potvrde ambicije nikada nije bio veći.
