U Hrvatskoj je nekadašnja podjela ekonomskih politika na lijeve i desne gotovo nestala. Dok se u zapadnoeuropskim demokracijama ljevica tradicionalno oslanjala na državu, a desnica na tržište, domaći politički akteri od početka tranzicije djeluju u sustavu u kojem javni sektor ima daleko širu ulogu.
Nakon rata i tijekom privatizacije, vlade su istodobno otvarale prostor tržištu, „gasile požare” koje je to isto tržište stvaralo i popravljale vlastite greške. Rezultat je bio hibridni model u kojem su se razlike između HDZ-a i SDP-a tražile više u simbolima i retorici nego u jasno profiliranim ekonomskim strategijama – scenarij koji se, čini se, nastavlja i danas.
Okosnica aktualnih mjera jesu državne subvencije, socijalni transferi i regulacija cijena, instrumenti koje bi klasična teorija svrstala na lijevi spektar. Međutim, upravo ih posljednjih deset godina sustavno provodi HDZ, stranka desnoga centra, pa kritičari sve češće govore o „državnom socijalizmu”. S druge strane, opozicijski SDP i platforma Možemo! zagovaraju uvođenje poreza na imovinu kako bi obuzdali rast cijena nekretnina – rješenje koje također polazi od snažne državne uloge.
Ekonomistica Vedrana Pribičević objašnjava da se ne radi o ideološkom prevratu, nego o prilagodbi zajedničkim izazovima: „tu je samo riječ o konvergenciji instrumenata javne politike u uvjetima promijenjene ekonomske i političke realnosti”. Stranke, dodaje, formalno ostaju na suprotnim vrijednosnim polovima, ali u praksi posežu za gotovo istim alatima jer se suočavaju s:
- nepovoljnim demografskim trendovima,
- rastom cijena stanovanja,
- fiskalnim pravilima Europske unije,
- fragmentiranim tržištem rada,
- pritiskom birača da ponude brza, vidljiva rješenja.
Tako su, paradoksalno, i ljevica i desnica postale ovisne o državnoj intervenciji koja je iz kriznoga izuzetka prerasla u trajni mehanizam gospodarskog upravljanja. Hrvatskim biračima stoga više ostaje da, umjesto deklariranih oznaka, promatraju konkretne poteze – i traže socijalista u svakom programu.