Mate Granić, nekadašnji ministar vanjskih poslova, prisjetio se diplomatske kulise koja je prethodila Vojno-redarstvenoj operaciji Oluja.
Prvi „šahovski potez”, kaže, povučen je 1. listopada 1993. kada je Vijeće sigurnosti UN-a donijelo Rezoluciju 871 i okupirane dijelove Hrvatske iz UNPA zona jasno nazvalo okupiranim teritorijem, a Beograd proglasilo odgovornim za etničko čišćenje. Godinu poslije istu je rezoluciju usvojila i Glavna skupština UN-a.
Ključan je bio i Washingtonski sporazum iz 1994. koji je, prema Graniću, „u samo 24 sata prekinuo rat između Hrvata i Bošnjaka” i otvorio prostor za zajedničko djelovanje. Kada je početkom 1995. samoproglašeni predsjednik Republike Srpske Krajine Milan Martić odbio uopće preuzeti plan Z-4, Zagreb je, kaže, postao svjestan da će bez ozbiljnih pregovora vojna operacija biti nužna.
Operacija Bljesak u svibnju 1995. demonstrirala je snagu Hrvatske vojske, a genocid u Srebrenici potaknuo je turskog predsjednika Süleymana Demirela da od Zagreba zatraži pomoć za BiH. Splitska deklaracija, potpisana ubrzo nakon toga, „omogućila je da Hrvatska vojska legalno pomogne BiH”, podsjeća Granić.
Prijelomni trenutak dogodio se 31. srpnja 1995. na sastanku s vojnim i policijskim vrhom u Uredu predsjednika. U pauzi je Franjo Tuđman pozvao Granića i postavio jedno pitanje: „kakve će biti međunarodne reakcije – UN-a, NATO-a, SAD-a, naših prijatelja i saveznika”. Nakon što je dobio odgovor da bi brza operacija mogla proći tek s „predsjedničkom izjavom”, Tuđman je pitao: „Što znači brzo?”. Granić mu je odgovorio da očekuje trajanje od „10-ak dana”, na što je predsjednik zaključio: „bit će i kraće”.
Samo tri dana poslije, 4. kolovoza u zoru, započela je Oluja – operacija koja je u povijest ušla upravo onako kako je Tuđman predvidio: kratko, odlučno i uz ograničene međunarodne reakcije.
