Pojava demonstranata koji se umjesto ispred institucija okupe ispod prozora hrvatskih političara relativno je nova, ali već je stvorila prepoznatljiv niz epizoda.
Protestna praksa po kućnim adresama započela je, prema sjećanju javnosti, s istupima desnih i antivladinih aktivista poput Dražena Keleminca, Ivana Pernara i Đure Glogoškog. Premda brojčano skromni, ti su se okupljeni nerijetko oslanjali na dramatičan nastup: zviždaljke, transparente i, ponajprije, pritisak na privatni prostor onih koje smatraju odgovornima.
Posljednji slučaj zabilježen je neposredno nakon Božića, kada se skupina građana pojavila ispod prozora zagrebačkoga gradonačelnika Tomislava Tomaševića, pred njegovim privatnim stanom. Time je ponovljen obrazac koji su organizatori prosvjeda ranije koristili protiv niza državnih i lokalnih dužnosnika – poruka se šalje na najosjetljivijem mjestu, u vlastitom domu, gdje političar postaje običan susjed.
Ovakvi istupi, koliko god ih autori nazivali „budalastim primjerima ideološko-građanskog kretenizma”, pokazuju da se političari moraju nositi s mogućnošću neočekivanog pritiska. U doba društvenih mreža i sve bržeg organiziranja manjinskih skupina, dovoljno je nekoliko poziva kako bi se prosvjed preselio s javnog trga na privatnu adresu.
Iako se radi o kratkoj i epizodičnoj „povijesti”, svaka nova takva akcija podsjeća nositelje javnih funkcija da ih nezadovoljstvo može zateći iza bilo kojeg ugla – ili, još izravnije, ispod njihova vlastitog prozora.
