Na današnji dan navršava se prva godišnjica smrti Ivice Poljaka, dugogodišnjeg socijalnog radnika koji je gotovo cijelu karijeru proveo u splitskom Domu za djecu s problemima u ponašanju i Centru za socijalnu skrb.
Premda je u mirovinu otišao tek nekoliko mjeseci prije početka bolesti, kolege ističu da je „do posljednjeg dana bio na telefonu“ – spreman savjetovati, intervenirati ili samo saslušati. Za Poljaka je rad s korisnicima bio više od posla: bio je majstor zanata koji je razumio kako se društveni problemi, od siromaštva do ovisnosti, slijevaju na leđa najranjivijih.
Kolege ga pamte kao preciznog autora stručnih procjena i neustrašivog terenskog radnika. Izvlačio je starije osobe iz nehigijenskih stanova, nagovarao ovisnike na liječenje, pružao krov nad glavom beskućnicima i preuzimao skrb nad psihički bolesnima. Korisnici su ga voljeli jer ih je, kako kažu, „gledao pravo u oči i govorio njihovim jezikom“.
Iza profesionalne ozbiljnosti skrivala se vedra rockerska narav: širok osmijeh, specifičan sinjski govor i stalna potreba za dobrom gitarom i putovanjem. Suprug, otac, glazbenik i strastveni putnik, Poljak je ostavio prazan stol u uredu, ali i neizbrisiv trag u zajednici.
„Njegova dobra duša i postojan duh i dalje su nam inspiracija“, poručuju kolege, uvjereni da će se njegova energija nastaviti osjećati u svakom novom slučaju kojem priđu s istom empatijom i odlučnošću kakvu je Poljak svakodnevno demonstrirao.