Rovinj – Dok se broj profesionalnih ribara u gradu već odavno svodi na „prste jedne ruke”, Gianpietro Venier ustrajno održava tradiciju koja bi uskoro mogla iščeznuti. Na platou ispred Ekomuzeja „Kuća o batani” neumorno izrađuje metalne ribarske vrše – vještinu koju mu je prenio otac Silvano, a on danas dijeli sa sinom Maurom, najmlađim profesionalnim ribarom u Rovinju.
„Kad imam spreman kostur, treba mi otprilike pet sati da izradim jednu vršu”, objašnjava 63-godišnji morski vuk dok turisti s oduševljenjem promatraju svaki potez kliještima. Iako sve rjeđe viđena, ta je spretnost neodvojiva od njegova identiteta: Venier vrše nikada nije izrađivao za prodaju; služe isključivo njemu i obitelji na svakodnevnim izlascima na more.
Posao je, priznaje, „lijep, ali izuzetno težak, grub, a zna biti i opasan”. Sjeća se trenutka kada ga je teret gumenih čizama gotovo povukao na dno, no ljubav prema moru nije posustala. Još od 1979. brod je njegova jedina prijevozna potreba: „Nemam i ne vozim automobil, ali bez barke ne mogu i neću.” Danas plovi na 7,7-metarskom „gušu”, dok se ljeti pridružuje flotili od šest tradicionalnih batana što pod okriljem Udruge „Kuća o batani” prevoze turiste kroz rovinjsku luku.
Venier je jedan od rijetkih koji još umiju izraditi vršu; u cijelom Rovinju, kaže, tek dvoje ili troje ljudi poznaje taj zanat. Strahuje da će se, nastavi li se trend nezainteresiranosti mladih, ti prizori uskoro moći vidjeti samo „u dokumentarcima i muzejskim postavama”. Ipak, na pitanje bi li, kad bi mogao, išta promijenio, odgovara bez dvoumljenja: „Opet bih bio ribar jer more je moj život.”