Oscarom nominirana francuska animacija „Arco” nudi drukčiji pogled na dobro poznati prirodni fenomen: u filmu duga nije optička varka nego svjetlucavi trag letova kroz vrijeme.
Desetogodišnji Arco živi u 30. stoljeću, točnije 2932. godine, gdje se čovječanstvo smjestilo u lebdeće botaničke vrtove. Djeci je let vremenskim tunelima zabranjen do 12. rođendana, no mališan krši pravila, krade sestrin kostim i krene u potragu za dinosaurima. Umjesto prapovijesti sleti u 2075., u predgrađe opasano zaštitnom kupolom koje pogađaju sve češći požari.
Ondje upoznaje Iris, djevojčicu koju odgaja humanoidna dadilja Mikki dok roditelji rade u gradu i djeci se javljaju tek kao hologrami. Susret dvoje samotnih klinaca inicira niz putovanja kroz vrijeme: svaki skok pretvara njihove siluete u dugine boje koje paraju nebo između prošlosti i budućnosti.
Redateljski debi strip-autora Uga Bienvenua, nastao prema scenariju koji potpisuje zajedno s Félixom de Givryjem, spaja vizualni raskoš japanske škole animacije s francuskom tradicijom znanstvene fantastike. Bienvenu prikazuje:
• futurističke učionice u kojima roboti-profesori uz pomoć virtualne stvarnosti odvode djecu na druge planete
• robotiku integriranu u svakodnevicu – Mikki se u dojmljivoj završnici žrtvuje ne bi li zaštitila svoje štićenike
• letenje kroz vrijeme koje na platnu ostavlja blistave, gotovo opipljive duginine iskre
Vedra paleta boja naglašava optimizam priče koja bez moraliziranja promiče znatiželju, hrabrost i vjeru u bolju sutrašnjicu. Kritičari očekuju da će se „Arco” upisati među klasike, a gledatelji možda već na prvoj sljedećoj kiši podignu pogled prema nebu s novim pitanjem: je li to doista samo duga ili netko upravo prolazi kroz vrijeme?