Francuska je prvi put signalizirala spremnost da razgovara o mogućoj reparaciji za brutalnu kolonijalnu kampanju iz 1899., ali pritom nije preuzela odgovornost za počinjene zločine. U dopisu stalnog predstavništva Francuske pri UN-u od 19. lipnja, upućenom posebnom izvjestitelju UN-a Bernardu Duhaimeu, Pariz navodi kako je „otvoren za bilateralni dijalog s nigerskim vlastima, kao i za svaku suradnju u pogledu istraživanja porijekla ili zaštite kulturne baštine”.
Dopisa je uslijedio nakon pritužbe četiriju nigerskih zajednica potomaka žrtava zloglasne Misije Afrique Centrale (MAC), predvođene kapetanima Paulom Vouletom i Julienom Chanoineom. Ta je ekspedicija, u nastojanju da proširi francuski kolonijalni posjed u zapadnoj Africi, palila sela, pljačkala kulturna dobra i ubila tisuće nenaoružanih ljudi. Sam je Voulet tada navodno izjavio: „Ako moram ubiti, ubit ću. Ako moram spaliti, spalit ću. Sva su sredstva dopuštena.”
Najkrvaviji zabilježeni dan bio je masakr oko 400 stanovnika Birni-N’Konnija; sela Tibiri, Zinder i brojna manja mjesta potpuno su spaljena, a trupla žrtava obješena na ulazima. Preživjeli su bježali u današnju Nigeriju, mnogi se nikada nisu vratili. Kada je Pariz u srpnju 1899. poslao pukovnika Jean-Françoisa Klooba da zaustavi krvoproliće i smijeni Vouleta, njegovi su ga vojnici ubili.
UN-ov izvjestitelj Duhaime u travanjskom pismu naglasio je da nijedan časnik MAC-a nikada nije odgovarao, a Francuska nikada nije provela službenu istragu niti priznala zločine. Francuski odgovor, međutim, poziva se na načelo neretroaktivnosti međunarodnog prava: „Za odgovornost je nužno da je prekršena obveza bila na snazi u trenutku činjenja djela”, stoji u dopisu. Pariz dodaje da još nije zaprimio službene zahtjeve za povrat ukradenih artefakata ili posmrtnih ostataka.
Britansko-senegalska odvjetnica Jelia Sané, koja zastupa pogođene zajednice, ocjenjuje kako Francuska „ne osporava događaje, ali ni ne ulazi u njihovu suštinu”. Zajednice traže pristup francuskim arhivima kako bi se rasvijetlila puna razmjera zločina te povrat opljačkanih predmeta. „Grobnice nekih francuskih vojnika i danas su u tim selima, dok žrtve nikad nisu dostojno obilježene”, kaže Sané.
Hosseini Tahirou Amadou, profesor povijesti iz Dioundioua koji je pokrenuo kampanju 2014., smatra da je priznanje preduvjet za svaki sljedeći korak. „Nakon tog priznanja možemo razgovarati o odšteti. Tijekom napada ukradeni su dragocjeni predmeti naše povijesti – trebaju nam biti vraćeni”, ističe.
Pitanje novčane naknade zasad nije otvoreno, ponajprije zbog nepoznatog ukupnog broja žrtava. Povjesničar i bivši ministar obrazovanja Mamoudou Djibo naglašava: „Nismo prosjaci. Prvo želimo da Francuska prizna zločin protiv čovječnosti – tek tada smo spremni za dijalog.”
Slučaj će biti uvršten u sljedeće izvješće UN-a o ljudskim pravima i predstavljen Općoj skupštini u listopadu. Afrička unija proglasila je 2025. „Godinom reparacija”, pa se očekuje da bi rasprava o Voulet-Chanoineovoj misiji mogla potaknuti širi kontinentalni dijalog o kolonijalnim odštetama. Francuska je posljednjih godina već priznala odgovornost za genocid u Ruandi te masakre u Sétifu 1945. i Madagaskaru 1947., ali MAC i dalje ostaje gotovo nepoznat u francuskim udžbenicima.
Amadou u međuvremenu čeka barem spomen-obilježja na mjestima masakra. „Ta mjesta zaslužuju spomenike; to se ne smije zaboraviti”, poručuje.