Filmske adaptacije romana „Hamnet” Maggie O’Farrell i memoara „H Is for Hawk” Helen Macdonald istodobno su fascinirale kritiku i otvorile pitanje gdje prestaje umjetnost, a počinje emocionalna manipulacija.
Jessie Buckley i Paul Mescal u „Hamnetu”, odnosno Claire Foy i Brendan Gleeson u „H Is for Hawk”, na ekranu nose priče o gubitku djece i roditelja. Oba filma grade se na pretpostavci da je „prava” tuga duboka, sveobuhvatna i, kako se sugerira, ponajprije ženska. Junakinje se, svaka na svoj način, stapaju s prirodom: Buckley se skriva u korijenju drveća, dok Foy u potpunoj samoći hrani jastreba Mabel, odbijajući prihvatiti očevu smrt.
Upravo su ptice – jastreb u „Hamnetu” i „H Is for Hawk”, makao iz „Tuesday” ili gavran iz „The Thing With Feathers” – postale gotovo kanonska filmska metafora smrti. No ornitolozi zamjeraju povijesnu nevjerodostojnost: u „Hamnetu” se pojavljuje Harrisov jastreb, vrsta u Englesku uvedena tek 1960-ih.
Kritičari tvrde da se filmovi oslanjaju na strogu, gotovo dogmatsku formulu tuge: gledatelj mora bezrezervno dijeliti bol junakinje ili će ostati isključen. Komedija je pritom isključena – tek pokoji klišej, poput nervoznog smijeha pokraj kičastih lijesova, narušava ugođaj, ali širok raspon stvarnih reakcija na smrt ne nalazi mjesto na ekranu.
Dilema se tako svodi na pitanje postavljeno još u prvim recenzijama: „Is it porn or is it art?” Ako publika proplaka, film se proglašava dubokim; ako ostane suha oka, optužuje ga se za manipulaciju. Odgovor se, čini se, krije u tome koliko smo spremni dopustiti filmu da „zaustavi sve satove”, kako jedan kritičar sažima doživljaj „prave” tuge.