Kad je prošle jeseni hrvatska obitelj provela vikend na Bledu, želeći umiriti djetetov noćni kašalj otišli su u tamošnju hitnu službu. Na šalteru su pružili Europsku iskaznicu zdravstvenog osiguranja (EHIC), uvjereni da će trošak biti pokriven. No liječnica nije znala što s karticom i pregled su odmah morali platiti – 60 eura.
Po povratku kući poslali su račun Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje. Pet mjeseci poslije vratilo im se tek 25 eura. Ostatak izgubljenog novca razotkrio je ograničenja kartice koju u džepu trenutačno nosi čak 644 707 hrvatskih građana.
EHIC bi, prema pravilima EU, trebao omogućiti da osiguranik u drugoj članici dobije hitnu zdravstvenu skrb pod istim uvjetima kao domaći pacijenti. U praksi, međutim, sustav škripi:
• Pojedine države – primjerice Belgija, Francuska i Nizozemska – od pacijenta traže da trošak plati na licu mjesta pa naknadno potražuje povrat od vlastitog osiguravatelja. • I ondje gdje takvo pravilo ne postoji, kao u Sloveniji, medicinsko osoblje katkad ne prepoznaje karticu. • Sama plastika nema magnetsku traku ni čip pa ju je nemoguće elektronički očitati, što dodatno zbunjuje administraciju.
HZZO podsjeća da je EHIC „samo dokaz osiguranja”, a ne garancija besplatne usluge. Ako karticu netko ne prihvati, račun se plaća iz vlastitog džepa, a povrat se traži kroz upravni postupak koji bi trebao trajati 30 dana, odnosno 60 u složenim slučajevima. Iskustva pacijenata, poput spomenutih pet mjeseci čekanja, pokazuju da procedura zna biti dulja, a iznos povrata manji od plaćenog.
Statistika HZZO-a za 2025. otkriva 10 658 takvih zahtjeva i ukupno isplaćenih 9,39 milijuna eura – prosječno 880 eura po slučaju. Onima čiji su računi ipak bili priznati kartica se isplatila; ostali se, poput oca s Bleda, pitaju: „Zašto sam je uopće vadio?”