Dok se svjetski pregovarači okupljaju u Belému na otvaranju COP-a 30, Europska unija stiže bez uobičajenih partnera i s vidljivim pukotinama u vlastitim redovima.
Samo trećina država do sada je službeno predala ciljeve smanjenja emisija za 2035., a ti planovi obuhvaćaju tek polovicu globalnih emisija i ciljaju približno 10 % ukupnih rezova CO₂. U sadašnjem scenariju planet juri prema zagrijavanju do 2,8 °C – gotovo dvostruko više od politički dogovorene granice od 1,5 °C iz Pariza.
„During the COP, extremely cautious negotiations are required because this matter is very sensitive“, upozorava dugogodišnji promatrač procesa Peter Lydén iz Germanwatcha.
Problem za Bruxelles dodatno otežava izostanak Sjedinjenih Država: Washington ove godine ne šalje poznatog izaslanika Johna Kerryja, a postoje bojazni da bi mogao i aktivno kočiti razgovore. U takvom ozračju EU ostaje usamljena u nastojanju da otvori raspravu o takozvanom „mitigation gapu“ – jazu između obećanog i potrebnog.
Ni unutar Unije nema jedinstva. Danski ministar klimatske politike Lars Aagaard, koji supredsjeda europskom pregovaračkom ekipom, jasno je dao do znanja: „There is a difference between being optimistic and realistic… I’m very concerned.“ Dodao je da je za EU „very important that the COP addresses the mitigation gap and focus on how action can be enhanced“.
Europska komisija zagovara, kako ističe glavni pregovarač Jacob Werksman, „quite sophisticated and complex narrative“. Vjeruje da će „real economy … be telling the true story of the pace of change“. No najveći svjetski emiteri, primjerice Kina, zasad nude skromne ciljeve – Peking cilja samo 10 % smanjenja do 2035. godine – i odbijaju ozbiljnije sudjelovati u globalnom fondu za klimu.
Pritom Brazil, domaćin skupa, naglasak stavlja na prilagodbu klimatskim promjenama i zahtijeva dodatni novac bogatih industrijskih zemalja. EU bi radije postigla dogovor o listi od stotinu pokazatelja za praćenje prilagodbe kako bi se napredak mogao mjeriti i uspoređivati.
Nova analiza organizacije CarbonBrief pokazuje da se Europa protivi većini prijedloga za reformu klimatskog financiranja, uključujući pokušaj revizije prošlogodišnjeg dogovora i inzistiranje na staroj UN-ovoj podjeli između „razvijenih“ i „razvijajućih“.
Osobne razmirice nisu manje bitne: europski povjerenik za klimu Wopke Hoekstra nedavno se javno sukobio s Pekingom zbog „nedostatka ambicije“ i izbjegavanja uplata u klimatske fondove.
Lydén podsjeća da će stvarni učinak COP-a biti vidljiv tek po povratku delegacija kući: „What really matters is what happens after the COP and whether it is possible to make the NDCs more ambitious worldwide.“ Hoće li se Unija uspjeti konsolidirati i uvjeriti ostale da pojačaju ciljeve, ili će COP-30 završiti poput neuspjeha u Kopenhagenu 2009., znat će se za dva tjedna napornih pregovora.