Dvadeset pet godina nakon hladnokrve egzekucije bivšeg predsjednika Srbije Ivana Stambolića, Beograd se još uvijek teško suočava s naslijeđem režima Slobodana Miloševića. Na današnji dan 2000. godine specijalci „Crvenih beretki”, službeno Jedinice za specijalne operacije, oteli su Stambolića dok je trčao po Košutnjaku, odvukli ga na Frušku goru i likvidirali s dva metka u potiljak.
Policijska akcija „Sablja” pokrenuta poslije atentata na premijera Zorana Đinđića 2003. razotkrila je zločin: jedan od pritvorenih pripadnika JSO-a noću je pozvao stražara i odveo istražitelje do plitkog groba prekrivenog vapnom. Sud je kasnije označio Miloševića i njegovu suprugu Mirjanu Marković kao nalogodavce – motiv je bio politički.
„Ono što je ključno jest da je ubijen čovjek koji se protivio ratnoj politici Srbije i Slobodanu Miloševiću”, podsjeća profesor Žarko Korać, nekadašnji potpredsjednik prve demokratske vlade. Korać otkriva da je Stambolić uoči izbora 2000. „osjećajući slabost Miloševića, razmišljao da se kandidira” uz potporu manjih vojvođanskih stranaka – želja koja mu je, kaže, presudila.
Politički uspon Miloševića započeo je 1987. na Osmom zasjedanju CK SKS, kada je smijenio čovjeka kojega je nekoć smatrao mentorom. Novinarka Antonela Riha, tada urednica radija B92, priznaje da javnost nije shvaćala razmjere prevrata: „Nisam sigurna da su tada ljudi razumjeli što ta smjena znači… Mogla sam zamisliti raspad Jugoslavije sa Stambolićem na čelu Srbije, ali uloga Srbije ne bi bila toliko krvava i zločinačka.”
Za razliku od Miloševića, Stambolić je izbjegavao nacionalističku retoriku. Tijekom ratova otvoreno je podržavao antiratne prosvjede, putovao u opkoljeno Sarajevo te nagovarao studente da dezertiraju: „Rat je pred nama, pripremljen je i čast svoga naroda spašavat ćete dezerterstvom”, govorio je 1991. godine.
Unatoč tome, godinama je živio na margini – vodio je manju državnu banku, sastajao se s prijateljima u kupaonici svoga stana kako bi izbjegao prisluškivanje i, prema Koraću, nosio kutije lijekova stanovnicima Sarajeva pod opsadom.
Egzekucija 2000. bila je vrhunac dugogodišnje kampanje režima protiv čovjeka koji je, kako kaže Riha, „bio vrlo razuman, uvijek spreman na razgovor i kompromis”. Mediji pod kontrolom države – tadašnjim ministrom informiranja bio je sadašnji predsjednik Aleksandar Vučić – dobili su nalog da o nestanku šute, a javnost se nadala da je živ sve do otkrića masovne grobnice tri godine poslije.
Danas, četvrt stoljeća kasnije, službeno sjećanje u Srbiji gotovo da ne postoji. „Ti zločinci Miloševićeva režima imaju svoje nasljednike, a neki su i dalje tu”, upozorava Riha, tvrdeći da atmosfera nasilja i straha „vrlo podsjeća na ono vrijeme prije 2000.”
Na mjestu gdje su pronađene kosti Ivana Stambolića stoji skromna kamena ploča. Njezina tišina, međutim, glasnija je od službenih komemoracija koje izostaju – podsjećajući da su rane ratova i političkih atentata i dalje otvorene, a društvo još nije progovorilo o vlastitim sjenama.