Zadnjeg dana ovogodišnjeg Interlibera, najposjećenijeg domaćeg sajma knjiga, ponovno se odigrala uobičajena scena: ispred ženskog toaleta stvorio se vijugavi red, dok su muškarci bez čekanja ulazili u obližnji sanitarni čvor.
Pisac Ante Tomić priznao je da ga je prizor podsjetio na vlastito iskustvo održavanja javnih zahoda. „Moram priznati, jedno vrijeme sam svakodnevno ulazio u ženske zahode. I nijedna žena nije vrištala od užasa”, rekao je, ističući kako su se tada uvjerili da je sustav uređenja sanitarija nepravedan prema ženama.
Tomić primjećuje da se ista situacija ponavlja u noćnim klubovima, kazalištima, sportskim dvoranama i odmorištima na autocesti. Iako muški i ženski prostori često zauzimaju jednaku kvadraturu, on tvrdi da to nije dovoljno: zbog fizioloških i praktičnih razloga (dulje vrijeme korištenja, odjeća, higijenske potrebe) ženski bi toalet, smatra, trebao biti barem dvostruko veći kako bi se postigla stvarna ravnopravnost.
Njegova zapažanja pridružuju se sve glasnijim apelima arhitekata i organizatora javnih događaja da se planiranju sanitarnih čvorova pristupi s više senzibiliteta za rodne razlike. Dok se takve promjene ne usvoje u praksi, vjerojatno će se, kao i protekle nedjelje na Velesajmu, dugi redovi pred ženskim vratima nastaviti puniti – i podsjećati da ni najobičnije odlazak na toalet nije lišen društvene (ne)pravde.
