Hrvatska se proteklih tjedana ponovo razdire optužbama o navodnoj „puzajućoj fašizaciji”. Dok rasprave tinjaju, povjesničari podsjećaju na događaj koji baca drukčije svjetlo na domaću kulturnu baštinu – XI. svjetski kongres međunarodnog PEN-a, održan u Dubrovniku u svibnju 1933.
Taj se skup književnika, održan samo nekoliko mjeseci nakon što je Adolf Hitler preuzeo vlast u Njemačkoj, smatra prvom velikom europskom pozornicom na kojoj je jasno i glasno osuđeno nacističko i fašističko nasilje. Sudionici iz cijeloga svijeta tada su jednoglasno odbacili zahtjev njemačke delegacije da PEN uvede cenzuru prema židovskim piscima. Umjesto toga, u Dubrovniku je donesena rezolucija kojom se brani „sloboda riječi i kulturnog stvaranja, neovisno o rasi, naciji ili političkom uvjerenju”.
Za hrvatsku i širu europsku povijest taj je trenutak dvostruko značajan. S jedne strane potvrđuje da su Dubrovnik, Istra i ostali dijelovi hrvatskog kulturnog prostora odavno dijelili antifašističku senzibilnost prije nego što će se taj pojam politizirati u socijalističkoj Jugoslaviji. S druge strane, pokazuje da je borba protiv autoritarizma duboko ukorijenjena u europskoj intelektualnoj tradiciji.
U današnjoj politički podijeljenoj atmosferi povjesničari upozoravaju na potrebu nijansiranja rasprave. Povijesni primjer iz 1933. podsjeća da kulturna sloboda, otvoreno društvo i odbijanje bilo kakvog autoritarnog nasilja ostaju temeljnim vrijednostima hrvatskog, ali i šireg europskog identiteta. Dubrovnik je prije 92 godine postavio standard: slobodna riječ najbolji je štit protiv prijetnji koje dolaze s ekstremnih rubova ideološkog spektra.