Gotovo tri stoljeća prije današnjih hodočašća, skupina dubrovačkih isusovaca predvođena ocem Bernardom Zuzorićem krenula je u Istru s jasnom nakanom: probuditi posrnuli vjerski žar među katolicima. Bilješke samog Zuzorića, pisane na latinskom, otkrivaju opsežan itinerar – od Rijeke i Kastva do žminjskog platoa, Lošinja i čak Trsta – gdje su misionari propovijedali isključivo „ilirskim”, odnosno hrvatskim jezikom.
Započeli su 1726. u selašcu Pazinski Novaki. „Novaki su – piše Zuzorić – malo selo u pazinskom kapetanatu, ali je veoma živahno i mnogo posjećivano, jer se nalazi upravo na tromedji trih biskupija.” Iz tog strateškog središta vijest o misijama proširila se po čitavoj Istri. Već u prvom valu susreta oko 4 000 vjernika slilo se u Cerovlje, Lindar, Gologoricu, Grimaldu, Grdoselo, Tinjan, Borut i Draguć.
Najdojmljiviji prizori stižu iz Pićna. Premda je gradić „imao veliku crkvu s biskupskim sjedištem”, stalno je brojao tek stotinjak žitelja. No kad su misionari stigli, okolna su se sela slila u takvom broju da se, prema izvješću, propovijedalo „i prije i poslije podne”. Vjernici su se gurali prema ispovjedaonicama; mnogi, kaže zapis, nisu prezali ni od penjanja kroz prozore kako ne bi ostali bez ispovijedi.
Uz vjersko buđenje, misionari su nailazili i na društveni odjek. Pazinski poglavar oprostio je kazne zatvorenicima i pozvao ih na propovijedi; jedan od bjegunaca, ganut riječima svećenika, sam se predao i bio pomilovan. Nakon misija, goleme količine protestantskih knjiga i „ružnih pjesmica” javno su spaljene, što pokazuje koliko je luteranski utjecaj tada još bio prisutan.
Godinu poslije, 1727., val misija obuhvatio je Mošćenice, Kršan i Žminj. U Mošćenice je pristiglo oko 11 000 ljudi; Kršan je zahvaljujući podršci baruna Jakova Rampellija ugostio njih 14 000, dok je Žminj oborio sve rekorde brojeći – prema tadašnjim statistikama – čak 24 000 nazočnih.
Žminjski kanonik Rovis organizirao je dolazak vjernika iz oba dijela Istre – austrijskog i mletačkog – pa su se u kolonama kretali prema brežuljku odakle puca pogled „na sve strane”. Četrdeset ispovjednika radilo je bez predaha.
Pored masovnosti, misije su ostavile i trajan jezični i kulturni trag. Zuzorić je, prema predaji, prvi uveo pozdrav „Hvaljen Isus” i odgovor „Vazda budi”. Neke pokorničke molitve koje je sastavio – poput kajanja koje počinje riječima „Ja se kajem Bože mili…” – i danas se izgovaraju u istarskim crkvama.
Isusovački pohod iz 1726.–1727. tako ostaje zabilježen kao jedno od najvećih vjerskih okupljanja u istarskoj povijesti, no i kao svjedočanstvo o snazi hrvatskog jezika i identiteta koji se, unatoč političkim podjelama, tada razlijegao s oltara od Pazina do Trsta.