Splitska deklaracija, potpisana 22. srpnja 1994. između predsjednika Franje Tuđmana i bosansko-hercegovačkog čelnika Alije Izetbegovića, obilježila je prekretnicu u tadašnjem ratu: Zagreb i Sarajevo dogovorili su stvaranje Federacije BiH i zajedničke vojne operacije protiv snaga bosanskih Srba.
Tri desetljeća poslije, hrvatsko pravosuđe povuklo je potez koji simbolički zaokružuje ratno nasljeđe. Glavni državni odvjetnik Ivan Turudić obustavio je kazneni progon umirovljenog generala Mije Jelića, nekoć zapovjednika HVO-a u obrani Mostara i sudionika operacije „Oluja”. Odustajanje od postupka obrazloženo je „nedostatkom dokaza”.
Time je, nakon gotovo četvrt stoljeća, završio pravosudni epilog koji je započeo 2001. u Haagu, a nastavio se 2015. pred Tužiteljstvom BiH, koje je protiv Jelića sastavilo optužnicu od više od 6 000 stranica zbog navodnih ratnih zločina nad bošnjačkim civilima.
Hrvatski politički i vojni krugovi odluku DORH-a dočekali su kao kasno, ali važno priznanje uloge HVO-a u zaštiti teritorijalnog integriteta BiH. Istodobno, u Sarajevu se i dalje inzistira na individualnoj odgovornosti zapovjednika HVO-a, što održava napetosti u hrvatsko-bošnjačkim odnosima.
Obustava postupka protiv Jelića, objavljena uoči okrugle obljetnice Splitske deklaracije, podsjetila je javnost na neriješene prijepore iz rata i poslijeratni osjećaj nepravde među hrvatskim braniteljima iz BiH. Iako formalno zatvoren, slučaj ostavlja političke repove: Zagreb i dalje tvrdi da je pomagao opstanku BiH, dok dio bošnjačke javnosti HVO smatra odgovornim za zločine.
Deklaracija iz Splita, beživotna u daytonskoj arhitekturi, tako i 30 godina poslije ostaje simbol suradnje u ratu i nesporazuma u miru – a najnovija odluka DORH-a pokazuje koliko je to nasljeđe još uvijek pravno i politički živo.