Mladi medicinski tehničar Karim iz grada Gaze, u svojim je dvadesetima već 13 puta prisilno raseljen. U najnovijem zapisu iz osobnog dnevnika opisuje kako je, nakon izraelske zapovijedi o evakuaciji, uspio unajmiti derutnu garažu za 1500 šekela (oko 335 funti) mjesečno – najnižu cijenu na rastrganom tržištu nekretnina gdje potražnja vrtoglavo raste dok se kuće razaraju do temelja.
Karim navodi da „garaža gotovo da nema krova“, no i takav prostor smatra luksuzom. Vlasnik mu je uz to ponudio ruševni stan za 2500 šekela, što Karim uspoređuje s cijenama u Dubaiju: „U ratovima i krizama ljudi postaju agresivniji, sebičniji, željni profitirati od tuđe bijede.“ Iz krhotina novog „doma“ pokušava stvoriti privid normalnosti, ne dopuštajući da ga sjećanja na nekadašnji krevet, gaming-stol i klima-uređaj potpuno slome.
Bježanje bez kraja
• 13 puta premještan unutar Pojasa Gaze
• preživio bombardiranje Rafaha
• trenutačno u Deir al-Balahu, gradu koji se ubrzano puni izbjeglicama
„Ljudi nemaju energije, novca ni volje napustiti svoje domove – mnogi bi radije umrli nego opet izlazili“, piše Karim nakon što je izraelska vojska naredila evakuaciju cijelog grada Gaze, uključujući zapadni dio. Opisuje kolone vozila pretvorenih u improvizirane autobuse: prikolice se vežu „kao čamci za spašavanje“, a putnici se drže za svaki slobodan komadić metala, svjesni da bi mogli ispasti na cestu i nestati.
Nad gradom, kaže, vidi „hizam nari“ – vatrenu liniju eksplozija koje za sobom ostavljaju oblake pepela: „Izbrojao sam pet, šest raketa, a onda prestao jer se činilo beskorisnim.“
Roditelje je nakratko izgubio tijekom najnovijeg egzodusa; ponovno su se okupili tek kad ih je uspio smjestiti u garažu pregrijanu plastičnim ceradama koje glume zidove. Majka je bolesna već danima, no uspjeli su joj tiho proslaviti rođendan. Fotografije s obiteljske svečanosti iz 2022. podsjetile su ga na miran život prije rata – i na Orwellovu „1984.“, knjigu koju su spalili da ispeku kruh kada je ponestalo plina i drva. „Što bi Orwell sada mislio o nama? Volim zamišljati da bi nam oprostio“, zapisuje.
‘Genocid do posljednjeg daha’ Karima osobito pogađa činjenica da je, unatoč diplomatskim gestama poput nedavnog priznanja palestinske državnosti od strane više zapadnih zemalja, bombardiranje neprestano: „Sada možemo službeno umrijeti kao palestinski narod, imamo državu. Kako lijepo.“ Posebno ga frustrira, kaže, „licemjerje“ međunarodne kulturne scene, koja se nakon gotovo dvije godine šutnje odjednom uključila u raspravu.
Rutina preživljavanja Dok se gradovi ispražnjeni od stanovnika pretvaraju u pustopoljine, svakodnevica za Karima izgleda poput iscrpljujuće igre: nalaženje vode, sakupljanje drva, pečenje kruha koji „jedva puni želudac“. U kratkim trenucima predaha pokušava prijaviti se na strane stipendije – no svi traže službene ispite engleskog jezika, za koje u Pojasu Gaze nema centara niti internetske veze. „Kako možemo dokazati tko smo kada je svijet uništio naše papire i naše veze?“ pita se.
Čak i smrt postaje posve obična. Mještanin nedaleko od njegove garaže srušio se i preminuo bez da je bilo ispaljenog metka ili eksplozije. Karim priznaje da ga je tek ta tiha, „obična“ smrt probudila iz svojevrsne anestezije na gubitak.
Na kraju zapisa, iscrpljen od gladi, straha i beskrajne neizvjesnosti, mladi medicinski tehničar piše: „Samo nastavljam dalje. Naprijed, naprijed – nikad se ne osvrćući.“