Tri desetljeća nakon što je u zračnoj bazi Wright-Patterson parafiran Daytonski mirovni sporazum, mali američki grad ponovno se našao u središtu međunarodnih rasprava o diplomaciji i miru. Ovoga je listopada u Dayton stiglo izaslanstvo NATO-a, diplomati i znanstvenici kako bi obilježili obljetnicu sporazuma koji je 1995. okončao rat u Bosni i Hercegovini. Istodobno, muzeji i kulturne ustanove priredili su programe posvećene kulturi mira, podsjećajući na ključnu ulogu koju je grad odigrao prije trideset godina.
Ipak, mnogi stanovnici Daytona toga su jedva svjesni. Profesorica društvenih i političkih znanosti Jessica Barnett upozorava da se globalni značaj Daytona rijetko osjeti na ulicama: „Općenito, ne mislim da su ljudi toga svjesni. Oni koji sudjeluju u tim programima znaju da postoje, ali studenti koji nisu izloženi često nikada ne saznaju za ulogu Daytona.”
Njezin kolega Liam Anderson procjenjuje da „osamdeset posto vjerojatno nema pojma što je to. Znanje je vrlo oskudno.” Dvoje profesora taj manjak svijesti vidi kao propuštenu priliku: Dayton bi, smatraju, mogao biti živa učionica rješavanja sukoba za nove generacije.
Grad je 1995. odabran upravo zbog svoje neutralnosti, pristupačnosti i sigurnosne infrastrukture. „Dayton je jedna od najvećih vojnih baza u zemlji”, podsjeća Anderson. „Okružena je sigurnošću, lako je dostupna i postoji manji rizik od nacionalnih sukoba ili atentata.” Sigurno okruženje pregovaračima je, dodaje, dalo prostor potreban da se usredotoče na postizanje mira.
Barnett pak naglašava da je iskustvo Daytona univerzalna lekcija: „Važno je održavati povijest živom i pričati priču. Mladi ljudi mogu pogledati suvremene mirovne sporazume i razmisliti o tome kako se i oni mogu uključiti u ideju mira.” Podsjeća da je „za sve vrste rješavanja sukoba od ključne je važnosti vidjeti osobu kao ljudsko biće, karakter, sa slojevima u središtu”, osobito danas, dok svijet potresaju ratovi u Ukrajini, Gazi i Sudanu.
Anderson smatra da mirovni procesi moraju evoluirati: „Morate u program ugraditi ono što će omogućiti službi da se iskorijeni izvana.” Zato predlaže otvaranje centra za rješavanje sukoba na lokalnim sveučilištima. Takva bi institucija, kaže, „dugoročno ulagala u budućnost, ne samo za sveučilišta nego i za sam Dayton”.
Uz novu pozornost međunarodne zajednice, Dayton danas stoji pred izborom: ostati simbol prošlog sporazuma ili izgraditi trajno mjesto u obrazovanju za mir. Profesori Barnett i Anderson vjeruju da je upravo sada prilika da se povijest iz baze Wright-Patterson preseli u sveučilišne učionice i živote građana – prije nego što se sjećanje na povijesni uspjeh nepovratno ugasi.