Četvrta obljetnica ruske invazije otvorila je bujicu analiza o ratu koji i dalje nema jasnu završnicu. Dok se rovovi protežu kilometrima zaleđene crte bojišta, ugledni vojni i geopolitički stručnjaci upozoravaju da se sukob pretvara u iscrpljujuću igru izdržljivosti bez strateške koherentnosti.
„Carstva, podsjeća nas povijest, rijetko se urušavaju jer su poražena na bojnom polju. Raspadaju se kada se priče koje su nekoć održavale njihov autoritet konačno raspadnu pod teretom njihove vlastite pogrešne procjene”, pišu Basil Gavalas i Greg Mills, ističući da rat već traje dulje od sovjetskoga Velikog domovinskog rata.
Američka politika sve je nejedinstvenija. Državni tajnik Marco Rubio krajem prošle godine poručio je da Ukrajina „nije naš rat”, premda obavještajne službe upozoravaju da „Putin nije odustao od svojih ciljeva osvajanja cijele Ukrajine”. Takav ton, upozoravaju analitičari, nagriza temeljnu pretpostavku poslijeratnog poretka – da je europska stabilnost nedjeljiva od američke sigurnosti.
Seth G. Jones i Riley McCabe ocjenjuju da je rat „katastrofalan neuspjeh za Putina u gotovo svakom pogledu”, ali upozoravaju da bi mogući mirovni sporazum pod okriljem Bijele kuće mogao nagraditi agresiju i „omogućiti mu da izvojuje pobjedu protiv svih okolnosti”. Time se, tvrde, razotkriva zajednička ravnodušnost Kremlja i Washingtona prema međunarodnom poretku utemeljenom na pravilima – prvi ga ruši invazijom, drugi zanemarivanjem.
Europski analitičari vide 2026. kao godinu mogućeg „kreativnog rješenja”. Loïc Simonet podsjeća da kombinacija iscrpljenosti, intenzivnih pregovora i američkih međuizbora može dovesti do primirja, ali upozorava na „rizik lažnog mira” nalik iskustvu Minska: zamrznuta fronta ne znači kraj rata ni odricanje od maksimalističkih ciljeva Moskve.
Peter Dickinson opisuje ruskog predsjednika kao vođu „zarobljenog u ratu koji ne može dobiti, ali se ne usuđuje ni završiti”. Po njemu, održivi mir moguć je tek kada pritisak na Kremlj bude toliko snažan da Putin u nastavku rata vidi prijetnju vlastitom režimu.
Ekonomski aspekt pokazuje sličnu napetost. Visoki europski dužnosnici zaduženi za provedbu sankcija navode da su restriktivne mjere „znatno opteretile” rusko gospodarstvo, ali priznaju da nisu „čarobni štapić” i da Moskva pronalazi rupe u sustavu. Unatoč tome, u Bruxellesu smatraju da bi se već tijekom 2026. mogla doseći točka kad će „prkos zakonima ekonomske gravitacije” postati neodrživ jer ratna proizvodnja nagriza civilni sektor.
Istodobno, diplomatski pokušaji zapeli su u Ženevi. Kijev optužuje Moskvu da odugovlači, dok ruski pregovarač Vladimir Medinski tvrdi da će „nastavak uslijediti uskoro”, bez preciziranja datuma. Na terenu to znači daljnje žrtve i produbljivanje humanitarne katastrofe.
Europa, kažu promatrači, više ne može računati na automatsku američku kišobran-politiku. „Amerika je daleko, a Rusija tako blizu”, sve češće se čuje u diplomatskim krugovima. Četvrta godina rata tako je Europi donijela bolno buđenje: mir se više ne podrazumijeva, a sigurnost traži vlastitu, skupu infrastrukturu.
Što se pak Rusije tiče, o ishodu će možda odlučiti ne broj osvojenih kilometara, nego izdržljivost priče koju Kremlj prodaje vlastitim građanima. Ako se i taj narativ iscrpi, zaključuju analitičari, rat bi napokon mogao ući u završnu fazu – no put do tamo i dalje je dug, neizvjestan i okovan zimom ukrajinskih rovova.
