Jugoslavenska „mekša” cenzura filmova i serija desetljećima je funkcionirala pod krinkom birokratske fraze – djelo jednostavno ne dobije dozvolu za prikazivanje pa završava u takozvanom bunkeru. U formalnom smislu zabrane skoro da nije bilo, ali za autore je učinak bio isti: godinama, ponekad i desetljećima, njihovi radovi nisu stizali do publike.
Već prvi poslijeratni film „U planinama Jugoslavije”, snimljen u koprodukciji s Rusima, zapeo je na tom mekom, ali čeličnom mehanizmu. Neslužbeno se tvrdilo da je Josipu Brozu Titu zasmetao vlastiti prikaz, a političko zahlađenje sa Sovjetskim Savezom dodatno je zapečatilo sudbinu filma.
Jedina otvoreno izrečena zabrana zadesila je „Grad”, priču o otuđenim mladima iz Novog Beograda. Na veliko platno stigao je tek 1990., na samom kraju jugoslavenske ere. Ostali su se naslovi tih godina jednostavno – izgubili.
Satirom protiv dogme
• Hrvatska komedija „Ciguli Miguli” (1952.) ismijavala je sovjetski tip birokracije. Vrh Partije takav je humor protumačio kao napad na vlast i film proglasio nepoželjnim. • Dokumentarac „Zameteni trag” (1972.) podigao je prašinu jer je aludirao na nestanak vrijednih slika iz Strossmayerove galerije i moguće političke veze. Rezultat – zabrana. • Sličnu sudbinu doživjeli su „Splendid isolation”, „Recital” i „Bino, oko galebovo”, čiji su autori ismijavali propagandni kič ili dirali u „tekovine revolucije”.
Provokacija seksom i politikom
Redatelji Dušan Makavejev i Lazar Stojanović posebno su nervirali cenzore. Makavejevljeva „Misterija orga(ni)zma” (1971.) rušila je tabue o slobodi seksa i crvenoj buržoaziji – film je u domovini zaigrao tek 1986., iako je već 1971. bio slavljen u Cannesu. Stojanović je u „Plastičnom Isusu” montirao arhivske snimke Tita, Hitlera, ustaša i četnika, usporedivši razne režime, a usto prvi uveo golog muškarca i temu homoseksualnosti. Takva mješavina smjesta je završila u bunkeru.
Kazalište i televizija pod ključem
Ni pozornica ni mali ekran nisu bili pošteđeni. Dramska satira „Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja” (1971.) povučena je s repertoara na punih šest godina, dok je televizijska serija „Prosjaci i sinovi”, optužena da širi „mržnju i fašizam”, emitiranje dočekala tek 1984., uz izrezane kontroverzne scene.
Račanov kompromis spasio „Samo jednom se ljubi”
Najpoznatiji obračun s neformalnom cenzurom dogodio se 1981. Rajko Grlić snimio je melodramu „Samo jednom se ljubi”, spoj ljubavne priče i političkih aluzija. Nakon interne projekcije, partijski je vrh zaplijenio negativ i savjetovao redatelju da „ne putuje”. Ipak, Grlić je već poslao kopije u Cannes.
Kada je objavljeno da film predstavlja Jugoslaviju na festivalu, vlast se našla u dilemi: zabraniti „disidentski film” ili riskirati međunarodni skandal. Presudna je bila intervencija glumice Semke Sokolović Bertok, koja je nagovorila tada mladog partijskog dužnosnika Ivicu Račana na novu projekciju. Račan je iznudio kompromis: film ide u redovnu distribuciju, premda dijelom u manja kina, ali zadržava i premijeru u zagrebačkom centru te festivalski nastup.
Canneski kritičari bili su oduševljeni, a jugoslavenska propaganda zadovoljno je isticala kako ovakav film potvrđuje „slobodu stvaralaštva u socijalističkim zemljama”.
Nasljeđe bunkera
Danas su radovi poput „Plastičnog Isusa” ili „Samo jednom se ljubi” dragocjeni dokumenti vremena. Pokazuju kako je meka, ali uporna cenzura – od improviziranih bunkera do političkih kompromisa – oblikovala jugoslavensku kulturu, ostavljajući iza sebe niz kasnih premijera i neispričanih priča.
