Monumentalna zgrada tržnice na Brajdi, nekoć živahno srce zapadnog dijela Rijeke, danas je gotovo pusta. Obnovljeno pročelje i modernizirana unutrašnjost ostali su zaključani, dok je ispred zgrade tek nekoliko štandova koji prkose suncu i sve rjeđim kupcima.
Prodavačica Kimeta jedan je od posljednjih znakova života na Brajdi. Već desetljećima svakog jutra slaže svježe voće i povrće s obiteljske farme u Istri od oko 2 000 četvornih metara. „Malo je kupaca i prometa, ali raditi se mora”, kaže, svjesna da se tržnica polako gasi.
Kupaca je, priznaje, sve manje. Davor, stanar iz susjedstva, navraća samo usput: „Blizu mi je i usput”, objašnjava birajući povrće bez uobičajenog zadržavanja. Za razliku od njega, Smilja dolazi ciljano zbog „svježe i kvalitetne” robe kakvu, tvrdi, samo ovdje pronalazi.
Nada da će se prodavači preseliti u obnovljeni paviljon ugasila se prije nekoliko godina. Kimeta podsjeća na razgovor s bivšim gradonačelnikom: „Predložila sam mu da nas smjeste unutra… Ali, eto, od toga nije bilo ništa.”
Posebnu prazninu ostavilo je zatvaranje ribarnice. Iako je uredno istaknuto radno vrijeme, vrata su joj već više od dvije godine zaključana – potez koji su prodavači i stariji kupci doživjeli kao posljednji čavao u lijes tržnice.
Gradska uprava svjesna je problema, ali konkretan plan oživljavanja još se ne nazire. Dok se strategije izrađuju, stvarnost je neumoljiva: tržnica na Brajdi pretvara se u simbol neiskorištenog potencijala i tihe erozije riječkog identiteta. Kimeta i nekolicina kolega nastavljaju borbu za opstanak, neizvjesni koliko će je još dugo moći voditi.