Nova studija američkog Instituta za tehnologiju Massachusetts (MIT) sugerira da prirodni slojevi mikroorganizama, poznati kao biofilmovi, mogu ograničiti taloženje mikroplastike na riječnom i morskom dnu.
Istraživači su promatrali kako se mikroplastika ponaša u područjima bogatim biofilmom – ljepljivom „prostirkom” algi, bakterija i gljivica koje ispunjavaju pore između zrnaca sedimenta. Otkrili su da je upravo ta ljepljiva matrica presudna: gdje se biofilm razvio, čestice mikroplastike teže ostaju zarobljene u sedimentu, izložene su strujama i lakše se ponovno podižu u vodeni stupac. Suprotno tomu, na golim, pjeskovitim podlogama bez biofilma plastika se uvlači među zrnca pijeska i ostaje zaštićena od erozije.
Rezultati otvaraju mogućnost preciznijeg predviđanja „vrućih točaka” onečišćenja. Primjerice, u mangrovama su unutarnje, muljevite zone bogate biofilmom, dok su pješčani rubovi izloženi gomilanju mikroplastike. Poznavanje tih razlika moglo bi pomoći ekolozima da usmjere praćenje i sanaciju na osjetljivija područja.
Istraživanje pridonosi razumijevanju kako i gdje se mikroplastika nakuplja, što je ključno za zaštitu morskih i kopnenih ekosustava – ali i ljudskog zdravlja, jer se plastika preko hrane vraća u naš organizam. Znanstvenici ističu da su potrebna dodatna terenska istraživanja kako bi se potvrdilo koliki dio globalnog onečišćenja mikroplastikom biofilm doista može ublažiti, no naglašavaju da prirodni procesi mogu biti važan saveznik u borbi protiv ovog sveprisutnog zagađivača.