Moskvanin Sergej Lebedev (rođen 1981.) sedam je godina istraživao geološke naslage u srednjoj Aziji i na sjeveru Rusije, a zatim je lopaticu zamijenio perom. Najnovijim romanom „Bijela dama” – prošle godine objavljenim na ruskom, a sada u hrvatskom prijevodu Antonija Milovine u izdanju Frakture – potvrđuje reputaciju književnika koji neumorno rasklapa tamne slojeve postsovjetske povijesti.
Radnja je smještena u zamišljeno rudarsko selo Marat u ukrajinskom Donbasu i zgusnuta u pet srpanjskih dana 2014. godine. Iako je kalendarski ljeto, krajolik ostaje crn od ugljene prašine, a priče četiriju ključnih likova još su mračnije.
• Žana se s fakulteta vraća kući kako bi njegovala teško bolesnu majku; nakon njezine smrti ostaju gorčina i nerazumljiv prijezir prema Marijani.
• Marijana, legendarna voditeljica rudničke praonice, jedina zna vratiti bjelinu rublju, ali izaziva neprijateljstvo gdje god se pojavi.
• Valet, Žanin dječački prijatelj, danas vojnik koji se vraća pod zapovijedi strica potpukovnika, otkriva da stare frustracije nisu izblijedjele.
• General Kralj, veteran čečenskog rata, vodi proruske snage i opsesivno kopa po Marijaninoj prošlosti, uvjeren da u njezinoj bjelini mora postojati mrlja.
• Jedini koji ne mrzi pralju jest Inženjer – židovski rudarski stručnjak likvidiran 1942. i bačen u okno 3/4, danas prisutan tek kao sablast kolektivnog sjećanja.
Lebedev rudarsku jamu pretvara u metaforu slojevitog nasilja koje pritišće regiju: nad žrtvama nacista leže oni koje je ubila Crvena armija, pa poginuli u građanskom ratu, žrtve Holodomora, pobijeni štrajkaši 1905., sve do stradalih u oborenom malezijskom Boeingu s 298 ljudi. Autor tvrdi da se zlo neprekidno vraća zato što su počinitelji ostali nekažnjeni, a istina sahranjena zajedno s tijelima.
Roman, gust poput slojeva ugljena koje opisuje, progovara o temeljnom mitu današnje Rusije: zamjeni odgovornosti kultom „velikih patriota”. Zato „Bijela dama” već u domovini izaziva žestoku nelagodu, a pisca, koji već godinama živi u inozemstvu, učvršćuje kao oštrog kritičara putinovskog poretka.
Unatoč povijesnoj i političkoj težini, Lebedev ostaje vjeran geološkoj metodi: strpljivim izlaganjem slojeva dopušta da iz tame ispadaju kosturi, a čitatelju prepušta zaključak hoće li se jama ikada zatrpati istinom ili će i dalje gutati nova tijela.