Kad je 39-godišnja Romina 2021. shvatila da je trudna, već je sedam godina živjela na ulici u Haagu. Pretražila je internet upitom „trudna, beskućnica, što sad?” i naišla na nizozemsku udrugu Beschermde Wieg (Zaštićena kolijevka) koja vodi tzv. baby-rooms – anonimne sobe u kojima se dijete može privremeno ostaviti na sigurno.
Romina je, uz savjetovanje udruge, rodila sina i privremeno ga smjestila u udomiteljsku obitelj. Tri mjeseca poslije ponovno ga je preuzela i danas, kaže, „svaki dan živi san” – ima stan, hranu i planira raditi upravo u udruzi koja ju je spasila.
Brojke i prijepori
• Nizozemska: 14 baby-rooms, oko 1 700 upita godišnje, ali tek 17 stvarnih predaja; dvije trećine majki kasnije vrati dijete.
• Njemačka ima oko 100 baby-hatcheva, SAD oko 300.
• Poljska, s jednim od najrestriktivnijih zakona o pobačaju u Europi, bilježi manje od 10 napuštenih beba godišnje kroz 70-ak „prozora života”, dok se oko 700 djece godišnje predaje u bolnicama – anonimnost ondje nije moguća.
Iako zagovornici tvrde da prozori života spašavaju novorođenčad od infanticida, istraživanja pružaju drukčiju sliku:
• Danska je 2021. odustala od uvođenja nakon studije koja je pokazala da takvi prozori povećavaju stopu napuštanja.
• Švicarski kanton Valais instalirao je neutralni baby-box 2016.; ni jedno dijete ondje nije ostavljeno, dok je sedam beba predano u bolnicama.
• Forenzička psihijatrija navodi da majke koje ubiju novorođenče najčešće djeluju u panici, bez kapaciteta za planiranje potrebnog za korištenje prozora.
Kritike i alternative Stručnjaci poput mađarske aktivistice Márije Herczog baby-hatcheve nazivaju „duboko antimajčinskim”, jer, drže, društvo bi trebalo ranije intervenirati: omogućiti kontracepciju, siguran pobačaj, socijalnu podršku i skrb tijekom trudnoće.
Upravo to pokušava Beschermde Wieg. Sobe su osmišljene kao miran prostor s literaturom o mogućnostima – od smještaja u sklonište do otvorene posvojiteljske procedure. Udruga tvrdi da im je cilj da sobe ostanu prazne.
Istodobno, katoličke udruge u Poljskoj i Švicarskoj promiču prozore života uz snažan anti-pobačajni svjetonazor. Kritičari upozoravaju da takav pristup perpetuira stigmu samohranih majki i siromaštvo koje je često temelj napuštanja.
Šira slika Povijesno, napuštanje djece bilježi se od antičkog Rima, a vrhunac je u nekim europskim gradovima krajem 18. stoljeća dosegao jednu od četiri rođene bebe. Danas se uzroke prepoznaje u zabrani pobačaja, restriktivnoj migracijskoj politici, ali i trajnom siromaštvu.
Dilema ostaje: jesu li baby hatches nužan ventil za ekstremne situacije ili flaster koji prikriva dublje društvene rane? Priča Romine svjedoči da sustav koji kombinira anonimnost s intenzivnom podrškom može preokrenuti život. No podaci iz Danske, Švicarske i Poljske sugeriraju da sam prozor, bez široke mreže pomoći, ne rješava problem – ponekad ga čak i produbljuje.
