Europske vlade sve češće posežu za „američkom recepturom” koja je u SAD-u iznjedrila internet, GPS i druge tehnološke prekretnice: takozvani ARPA model visokorizičnog istraživanja. Njemačka je pokrenula agenciju SPRIN-D, Ujedinjeno Kraljevstvo svoju ARIA-u, a Europsko vijeće za inovacije (EIC) najavljuje širu primjenu koncepta od 2028. No pitanje više nije koliko novca ili ideja Europa ima, nego može li preoblikovati pravila igre koja te resurse pretvaraju u globalne uspjehe.
Ključ ARPA-e – osnovane 1958. kao američki odgovor na sovjetski Sputnik – jest portfelj eksperimenata koji vodi mali broj programskih menadžera. Uz veliku autonomiju, oni gase ili mijenjaju projekte čim im se smjer pokaže pogrešnim i slobodno preraspoređuju sredstva kako se znanje akumulira. Cilj je „pomicati granice mogućega” i stvoriti temelje za buduću tržišnu ekspanziju.
U Europi, međutim, dvije duboko ukorijenjene prepreke prijete osujetiti istu logiku:
-
Otežana cirkulacija ljudi između sveučilišta, industrije i javnog sektora. Za razliku od SAD-a, gdje znanstvenici privremeno prelaze u start-upove pa se bez stigme vraćaju na kampus, europski modeli financiranja i napredovanja izlazak iz akademije često kažnjavaju, a povratak otežavaju. Posljedica je uži bazen talenata spremnih nositi rizik.
-
Nekompletirano jedinstveno tržište. U SAD-u uspješna inovacija odmah cilja na više od 330 milijuna korisnika, jedinstvena pravila i duboka tržišta kapitala. Europski projekti, naprotiv, nailaze na regulativne razlike među državama, fragmentirana tržišta i plići pristup rastućem kapitalu – „implicitne carine” koje, kako je nedavno upozorio Mario Draghi, usporavaju protok kapitala i znanja.
Zbog toga će se pravi test dogoditi već 2026., kada završi EIC-jev pilotni program usmjeren na ARPA pristup. Hoće li Europa uspjeti otvoriti stabilan most između laboratorija i tvornice te istodobno ukloniti tržišne barijere za brzu komercijalizaciju? Ako odgovor izostane, ARPA bi mogla ostati tek još jedan ambiciozni, ali okovan instrument na starom kontinentu.