Dok se Sjedinjene Države početkom 2026. još uvijek vojne i diplomatski iscrpljuju na Bliskom istoku – od zajedničkog bombardiranja iranskih nuklearnih postrojenja s Izraelom do humanitarne katastrofe u Gazi – među američkim analitičarima raste zabrinutost da najveći izazovi za Washington ipak dolaze iz drugoga smjera.
Autor opsežne analize upozorava da je trodesetljetno „medeno razdoblje” bez velikih sukoba velikih sila, koje je započelo padom Sovjetskog Saveza, završeno. Glavna prijetnja američkim interesima, slobodnom svijetu i međunarodnom poretku, tvrdi, ne dolazi iz Teherana ili Gaze, nego iz autokratske Kine i Rusije.
Ključne sličnosti i razlike
- Dvopolni poredak: Kao nekoć Washington i Moskva, danas globalnu ravnotežu dominacije određuju SAD i Kina. No Amerika još uvijek nadmašuje Peking u vojnoj, ekonomskoj i ideološkoj snazi, osobito uz potporu saveznika.
- Ideološki sukob: Suprotstavljeni su demokracija s jedne te autoritarnost Pekinga i Moskve s druge strane. Ipak, intenzitet nije usporediv s komunističkim ekspanzionizmom Sovjeta tijekom prošlog stoljeća.
- Gospodarska isprepletenost: Za razliku od gotovo potpunog odvajanja dvaju blokova u prošlom Hladnom ratu, SAD i Kina duboko su gospodarski povezane, što otežava stvaranje novih „crvenih” i „plavih” ekonomskih zona.
- Mnoštvo srednjih sila: Brazil, Indija, Indonezija, Saudijska Arabija i Južna Afrika ne žele slijepo pristupiti ni američkom ni kineskom taboru.
- Polarizacija u SAD-u: Za razliku od poslijeratnog konsenzusa oko politike obuzdavanja Sovjeta, danas ne postoji jedinstveni američki stav o Pekingu i Moskvi. Čak ni u Bijeloj kući nije jasno želi li predsjednik Donald Trump suprotstaviti se Vladimiru Putinu ili ga pridobiti za partnera.
Trumpovo ukidanje instrumenata moći
Analiza podsjeća da je administracija tijekom prvog mandata „pogasila” niz tradicionalnih poluga američkog utjecaja – od Američke agencije za međunarodni razvoj do radijskih servisa namijenjenih promicanju demokracije. Zanemarena je i suradnja s multilateralnim financijskim institucijama koje su desetljećima čuvale poredak slobodne trgovine. Uz to, Trump povremeno relativizira prijetnju iz Kremlja i, umjesto jasnog suprotstavljanja Pekingu, govori prvenstveno o „velikom trgovinskom dogovoru” s predsjednikom Xijem Jinpingom. Nedavno je čak ublažio izvozna ograničenja za osjetljive tehnologije prema Kini, čime se odmaknuo od strože linije prijašnje administracije.
Poziv na novu „veliku strategiju”
Autor zaključuje da je 2026. krajnji čas da američko vodstvo – od Bijele kuće, preko Kongresa, do javnosti – artikulira koherentnu strategiju za eru natjecanja s Kinom i Rusijom: „Što dulje traje ovo razdoblje strateške neizvjesnosti, to će cijena biti veća.” Povijesna paralela s poslijeratnim godinama, kada je Washington tek postupno osmislio politiku obuzdavanja Sovjeta, služi kao upozorenje: velikim silama vrijeme ne radi u korist onih koji oklijevaju.
