Rastuće siromaštvo u Sjedinjenim Državama ponovno je u žiži jer je siječanj proglašen Mjesecom podizanja svijesti o siromaštvu u Americi. Dok humanitarne udruge bilježe koliko ljudi ondje živi s niskim primanjima, u Bijeloj se kući, prema najavama, u isto vrijeme razmatra gradnja reprezentativne balske dvorane od 300 milijuna dolara.
Kritičari smatraju da upravo takva kombinacija glamura i socijalne bijede pokazuje lice specifičnog oblika kapitalizma koji dio europske desnice želi preslikati.
• Minimalna državna intervencija: Reform UK Nigela Faragea i krilo britanskih konzervativaca okupljeno oko Kemi Badenoch otvoreno hvale američki gospodarski model, premda on – upozoravaju analitičari – ostavlja milijune „na cesti”. • Posljedice za društvo: SAD se bore s opioidnom krizom, visokim stopama pretilosti i mentalnih bolesti te najvećom razinom siromaštva među razvijenim gospodarstvima. • Izvoz financijskih šokova: Od Velike depresije 1929. do globalne krize 2008. najskuplje krahove, tvrde kritičari, pokretale su deregulirane američke financijske institucije, dok su ostatak svijeta plaćali ostali.
Nasuprot američkom modelu stoji prijedlog bivšeg talijanskog premijera Maria Draghija za dublju europsku integraciju i jačanje države blagostanja. Iako liberalno orijentiran, Draghi zagovara „veliku i izdašnu državu” koja bi kroz postojanu regulaciju gradila otpornost.
Farage, Badenoch, ali i AfD u Njemačkoj, Nacionalno okupljanje u Francuskoj te talijanski Braća Italije odbijaju takav pristup: smatraju da bi oslobađanje tržišta i toleriranje monopola potaknuli ulaganja, dok bi se najsiromašniji morali zadovoljiti osnovnom socijalnom pomoći.
Istraživanja pokazuju da su birači stariji od 60 godina najskloniji ovakvom programu – s jednim izuzetkom. Javna zdravstvena služba za njih ostaje „sveta krava”, no za sve ostalo spremni su prihvatiti rezanje javne potrošnje kako bi se porezi zadržali na najnižoj razini.
Zagovornici umjerenog, postupnog pristupa poručuju da se sporiji, ali stabilniji rast isplati: sustav ograničenja sprječava katastrofe, a kad se one ipak dogode, država ima kapacitet pomoći. Američko iskustvo pokazuje kakvu cijenu plaćaju oni koji ostanu izvan takve zaštitne mreže – i zašto bi Europa mogla skupo platiti ako naslijepo prigrli model koji „razvlači crveni tepih bogatima, a siromašne ostavlja pred vratima”.
