Na crveno-opečnom fasadom starog termoelektričnog bloka u Brooklynu ovog se svibnja odvijao prizor koji je podsjetio na njujoršku DIY scenu 80-ih i 90-ih: Black Zine Fair privukao je oko 1 200 posjetitelja i stotine kreativaca koji su na stolovima slagali ručno uvezane knjižice o svemu – od „marginaliziranih skupina u skateingu” do VHS-arhive omiljenih serija. Iako su se razmjenjivali i online nadimci, srž susreta bila je analogna – papir umjesto algoritma.
Razlog naglog povratka zineova, ističu organizatori i autori, leži u rastućem nepovjerenju prema digitalnim platformama. Twitter se pretvorio u prostor govora mržnje, na Metinim servisima dopušteno je vrijeđanje LGBTQ+ osoba, a TikTok već godinama lebdi nad provalijom američke zabrane. Uz to, Ministarstvo domovinske sigurnosti SAD-a najavilo je sustavno pregledavanje društvenih mreža imigranata i tražitelja viza.
„People who want to talk about abortion access or queer rights or the war in Gaza are ‘feeling like they can’t say certain things’”, kaže Mariame Kaba, suosnivačica Black Zine Faira. Zineovi, dodaje, omogućuju „to evade the surveillance that’s consistent and constant when you are on digital platforms”.
Papir kao prostor otpora Od abolicionističkih pamfleta 18. i 19. stoljeća do riot-grrrl feminističkih fanzina 90-ih, format je više puta poslužio kao alat za širenje informacija koje su mainstream kanali ignorirali ili cenzurirali. Današnje političke tenzije – primjerice ograničavanje pristupa zdravstvenoj skrbi za trans osobe u SAD-u – ponovno mu daju na važnosti: ako se kriminalizira dijeljenje medicinskih savjeta online, fizički pamfleti ostat će jedan od rijetkih sigurnih načina prijenosa znanja.
Na ovogodišnjem sajmu dizajnerica Jennifer White-Johnson dijelila je manifest „A Black Neurodivergent Artist’s Manifesto”, koji je planuo u nekoliko sati. Njezino iskustvo s foto-zineom „KnoxRoxs”, posvećenim sinu s autizmom, pretvorilo se u radionice za druge skrbnike. „A powerful act of collective liberation and a radical practice of self and community care”, opisuje proces.
Sigurnost anonimnosti Nezavisni izdavač Haters Cafe predstavio je zine „10 Anarchist Theses on Palestine Solidarity in the United States”. Jedan od autora, pod maskom anonimnosti, objašnjava da je fizičko izdanje privlačno onima koji strahuju od represije: „In certain spaces, I cover my face; I wear a mask.” Anonymous zines, kaže, funkcioniraju jednako.
Ništa od toga ne znači da su autori tehnofobi. „By producing physical, tangible objects that don’t exist on the internet, you can circumvent or avoid feeding into that machine”, tvrdi fotograf Kyle Myles, vlasnik zine-dućana u Baltimoreu. Mnogi autori objavljuju digitalne verzije, ali papir je garancija trajnosti.
Znanost na četiri spajalice Format sve češće probija i akademske zidove. Na prošlogodišnjem skupu Society for Molecular Biology and Evolution u Meksiku, ugledna biometričarka Pleuni Pennings svoj rad o antimikrobnoj rezistenciji predstavila je u obliku ilustriranog zinea. Nada se da će ga sudionici „inspirirani pokazati kolegama” – strategija širenja nalik lancu rukom predanih letaka.
"Writing things down on paper has value. It’s more permanent", podsjeća grafički romanopisac James Spooner, koji je prvi zine pročitao još 1993. Otad su mnoge digitalne platforme potonule ili promijenile vlasnike, ali spajalicom uvezane stranice ostaju gdje jesu – u ladici, knjižnici ili ruksaku, izvan dosega algoritama i oglašivača.
Usred rastućeg nadzora i brisanja sadržaja, povratak zineova djeluje kao povratak provjerenoj formuli otpora: vizija budućnosti prepisana iz prošlosti – na 24 gram papira i s mirisom svježe tinte.