Božidar Galović, nekoć maloljetni dragovoljac iz zagrebačke Dubrave, danas je sinonim za jedno od najsmjelijih poglavlja Domovinskog rata: njegovo postrojavanje 7. gardijske brigade „Pume” 5. kolovoza 1995. prva je ušla u Knin.
Kratki put do vrha zapovjednog lanca – Kao tinejdžer prijavio sam se u „Tigrove”, a ubrzo me pod svoje uzeo Ratko Dragović Klek, prisjeća se Galović. Nova iskustva i stalna obuka doveli su ga do mjesta zapovjednika voda, a uoči „Oluje” sa svega 22 godine preuzeo je satniju.
Prethodile su teške, gotovo zaboravljene operacije „Zima”, „Bljesak” i „Ljeto-95”. Na Dinari je satnija danima napredovala „korak po korak”. Najžešći otpor pružao je položaj Hrastova glava: – Nikako ga probiti, priča Galović, koji je ondje zarobio neprijateljski tenk.
Geler koji ga nije zaustavio Tijekom čišćenja Dinare 30. srpnja bomba je eksplodirala metar od njega. Geler se zabio u koljeno, ali, kaže, „pod adrenalinom” to nije ni osjetio. Premješten je u bolnicu u Livnu, no helikopterom za Zagreb nikad nije poletio: stigla je zapovijed – počinje „Oluja”. Uz pomoć anestetika vratio se na crtu.
Napredovanje prema Kninu 3. kolovoza, pod zapovjedništvom Željka Dvekara, dvije satnije bez uspjeha pokušavaju zauzeti kote Igla i Samar. – „Ajde, Glista, ti sa svojima”, prenosi Galović naredbu. S jednom satnijom probija položaj, ali gubi dvojicu suboraca: 26-godišnjeg Zvonka Simona i 21-godišnjeg Martina Segedija. Još četvorica su ranjena.
„Odbijam zapovijed” Kad je vidio kolone koje se povlače serpentinama prema Srbu, stigao je novi nalog: u Knin će ući 2. satnija, njegova postrojba ide u pričuvu. – „Ne može. Odbijam zapovijed”, kratko je poručio Dvekaru. Zapovjednik mu je naposljetku dao zeleno svjetlo i kasnije priznao da mu je to bilo „najdraže odbijanje” u karijeri.
Ulazak u grad U zoru 5. kolovoza Galović šalje izvidnicu do sela Kovačić, potom na tenkovima predvodi proboj prema gradu. – „Bila je opća bježanija”, opisuje prizor kolapsa pobunjeničkih snaga. Cilj mu je bio Južni logor, baza UNPROFOR-a u kojoj su se sakrili vojnici i civili.
Prva žena u Kninu Galović ističe ime medicinske sestre: – „Prva žena u Kninu bila je Tereza Pavlic, u sanitetskom Pinzgaueru odmah iza nas.”
Skladište puno oružja i kraj rata za „Pume” Dok su se drugi vojnici „tukli” za trofeje, njegova je satnija slučajno stajala pred zgradom koja se pokazala skladištem oružja od protuzrakoplovnih raketa do tisuća pušaka. Tek navečer ga je, kaže, obuzela spoznaja velikog završetka: – „Zasuzile su mi oči. Četiri godine radiš za taj trenutak, ljudi ti ginu oko tebe, a onda shvatiš da je gotovo.” Rat za Galovića time nije završio; uslijedile su akcije u BiH sve do Mrkonjić Grada.
Geler mu je i danas u koljenu – trajni podsjetnik na mladenačku tvrdoglavost i dan kad je njegova satnija prva razvila hrvatsku zastavu nad Kninom.