U malenom salonu u srcu zadarske Voštarnice vrijeme je stalo. Tamo 81-godišnji Petar Vukas svakoga jutra podiže rolete, uzima škare i češalj i – bez naočala – nastavlja posao koji je započeo davne 1962. godine.
„Umorio bih se da ne radim. Volim svoj posao, čini me sretnim”, kaže vitalni brico koji dnevno na nogama provede osam sati. Školu je završio 1960., salon otvorio 1974., a od tada do danas – punih 63 radne godine – nije stao.
Stari stolci presvučeni ispucalom kožom podsjećaju na neko drugo doba, ali mušterija ne nedostaje. Mladi i stari dolaze na šišanje, brijanje britvom, pa čak i uređivanje obrva. Iako se na vratima ističe da je riječ o muškom salonu, Vukas nikoga ne odbija: „Šišanje je najmanji problem.”
Novu opremu nikad nije poželio. Smatra da kvalitetan alat traje, a škare, kaže, neće ispuštati iz ruke ni kad se moda promijeni. Trend „barber-shopova” promatra sa strane, uvjeren kako se istinska vještina stječe tek kad se „u ruke uzmu češalj, škare i britvica”.
Iako je u Voštarnici već 51 godinu, kući na Bulevaru svakodnevno se vozi sam. Energičan je, razgovorljiv i, kako tvrde redovite mušterije, uvijek raspoložen. „Morate imati život, i privatni i ovaj drugi, s ljudima”, objašnjava svoje dobro raspoloženje.
Petar pamti generacije Zadrana – od političara i liječnika do radnika i umirovljenika – ali nikoga posebno ne izdvaja: „Svatko ima svoju priču, a što se ovdje ispriča, ovdje i ostaje.”
Najveća mu je želja da salon, koji je uložio „veliku ljubav”, ostane frizerski i kada on jednom spusti škare. Rado bi, kaže, obučio nekoga tko će nastaviti tradiciju, jer bi ga veselilo vidjeti kako Zadrani i ubuduće dolaze na isto mjesto.
„Da se ponovno rodim, opet bih bio frizer – i nadam se jednako dugo”, zaključuje zadarska legenda sa zaraznim osmijehom i vedrim duhom koji ne priznaje mirovinu.