LONDON – Zack Polanski, samoproglašeni „eco-populist” i novi vođa Zelene stranke Engleske i Walesa, u rekordnom je roku pretvorio dosad rubnu ekološku opciju u treću najprepoznatljiviju političku snagu u Ujedinjenom Kraljevstvu.
Preuzeo je vodstvo sredinom ljeta uvjerljivom pobjedom na unutarstranačkim izborima i odmah okrenuo strategiju: umjesto tihe kampanje od vrata do vrata, krenuo je putem medijske ofenzive kakvu godinama uspješno koristi desničar Nigel Farage. Polanski se pojavio u udarnim televizijskim terminima, ušao u burnu raspravu s voditeljem Piersom Morganom, pokrenuo vlastiti podcast – trenutačno deveti najslušaniji u britanskoj političkoj kategoriji – te za prosinac dogovorio nastup u kultnom satiričnom kvizu „Have I Got News for You”.
Rezultati su vidljivi: stranačko članstvo, prema internim procjenama, naraslo je na više od 150 000 – dvostruko više nego u trenutku njegova preuzimanja i više nego što trenutačno imaju Konzervativci ili Liberalni demokrati. Ispitivanja javnog mnijenja bilježe postupan, ali stalan rast potpore, a istraživači primjećuju da je Polanski već prepoznatljiviji od svojih prethodnika Carle Denyer i Adriana Ramsaya te da ga „manje ljudi ne voli” nego druge vođe stranaka.
Polanski provodi i niz vizualno upečatljivih videokampanja: u jednoj od njih, snimljenoj na morskoj obali, poziva birače da „zajedno drže liniju” protiv „superbogatih” umjesto da krive migrante koji pristižu malim čamcima. U prvom službenom stranačkom TV obraćanju posjetio je bogataški kvart u zoru kako bi, kako kaže autor spota Jeremy Clancy, „učinio nevidljivu nejednakost očitom”. Ti su kratki filmovi prikupili milijune pregleda.
Ipak, analitičari upozoravaju na oprez. Zelena stranka još uvijek ima samo četiri zastupnika u Westminsteru, a pravo mjerilo Polanskijeve strategije bit će lokalni izbori u svibnju iduće godine. Usporedbe s nekadašnjim liberalnim vođom Nickom Cleggom – koji je usprkos predizbornom skoku popularnosti 2010. na koncu izgubio mandate – podsjećaju da prepoznatljivost ne jamči nužno glasove.
Unutar stranke vlada euforija, ali i svijest da osobni brend nije dovoljan. „Zeleni su od jedne tematske, ekološke stranke postali široka ljevičarska platforma”, kaže vijećnik iz Swindona Ian Edwards, koji je u listopadu napustio Laburiste i prešao Zelenima. „No ne smijemo se osloniti samo na vođu. Moramo se dokazati.” Sam Polanski to priznaje: „Ne želim da se svi slažu sa mnom ili sa Zelenima. Ono što želim jest da svi znaju kako ću uvijek reći ono što mislim.”
Hoće li kombinacija jasnih poruka, populističkog štiha i bliskosti medijima pretvoriti rast simpatija u mandate, pokazat će prve urne idućeg proljeća.**