Kratki pozivi na služenje obveznog vojnog roka ponovno se šire Europom dok se kontinent, potaknut ruskom agresijom, trudi popuniti postrojbe. No trojica bivših ročnika iz Grčke, Austrije i Danske za naš list kažu da je riječ prije o mentalnoj, nego o borbenoj pripremi.
Na otoku Kos ročnici svake utorkove večeri moraju u roku od sat vremena podići sovjetske rakete Osa-AK i napuniti Rheinmetallove topove. „Am I ready to fight? No, but I’m familiar with the whole concept of an army”, opisuje 28-godišnji Yorgos, koji je ondje proveo devet mjeseci 2021./22. Ostatak tjedna svodio se na nadzor potrošnje goriva ili sitno održavanje baze.
I u neutralnoj Austriji zadaci su uglavnom logistički. Paul (26) iz Hörschinga prisjeća se uvodnog mjeseca ustajanja u 6 i povratka u kasarnu tek oko 22 sata. Nakon toga je s postrojbom razvlačio kabelske snopove po šumi i čistio alpske ceste zatrpane snijegom: „Ne traži to puno obuke, samo motivirane ljude s lopatom.”
Danski kolega Ludvig (31) odabrao je Kraljevsku gardu. Nakon osnovne obuke učio je stajati nepomično dva sata pred palačom u Kopenhagenu, u debeloj vunenoj odori i s teškom crnom kapom od medvjeđe kože, dok su ga turisti i stariji gardisti pokušavali nasmijati.
Kratak rok, malo specijalizacije
• Devet članica EU trenutačno ima neku varijantu ročne službe.
• Trajanje rijetko prelazi godinu dana, zbog čega ročnici ne savladavaju složena vojna zvanja.
• Francuska i Njemačka klize prema dobrovoljnim modelima koji naglašavaju društveno povezivanje.
„Nitko nema iskustvo nošenja 25 kilograma na leđima 20 kilometara po zimi”, kaže Paul, slikovito opisujući koliko su prva četiri tjedna fizički zahtjevna. No nakon početnog šoka služba se pretvara u rutinu – održavanje vozila, kuhinjske smjene ili, u danskom slučaju, turistička razglednica.
Ipak, trojica sugovornika slažu se da ih je iskustvo izgradilo drukčije od civilnog života. Yorgos govori o „zadnjem godišnjem odmoru u životu muškarca”, staroj grčkoj dosjetki koja opisuje egzotičan, ali strogo uređen svijet vojarne. Paul i Ludvig ističu da su naučili surađivati s ljudima iz sasvim različitih sredina – ribarima, zaštitarima iz noćnih klubova, studentima – što, kažu, možda i jest najveća vrijednost ročničkih dana.
Dok europske vlade raspravljaju kako proširiti ili modernizirati sustav, iskustvo s terena sugerira da kratki vojni rok manje stvara vojnike spremne za bojište, a više građane koji razumiju temeljno funkcioniranje vojske i – ponešto brže kotrljaju lopatu.