Talijanska spisateljica Veronica Raimo u razgovoru o romanu „Lažem kad zinem” otvoreno progovara o ograničenjima književnosti i nužnosti društvenog angažmana.
Raimo priznaje kako je „gotovo nemoguće napisati potpuno iskrenu autobiografiju”, jer svako je pisanje „interpretacija onoga što nam se dogodilo”. Umjesto potrage za apsolutnom istinom, naglasak stavlja na snagu priče da propitkuje i provocira.
„Možda nam je potrebniji bijes nego optimizam – bijes koji pokreće borbu za društvenu pravdu”, ističe spisateljica, odbacujući ideju da umjetnost samostalno može riješiti globalne nepravde. Po njezinu mišljenju, književnost pruža prostor za refleksiju, ali ključne promjene događaju se kad se emocija prenese na društvenu akciju.
Govoreći o piscima koji su je oblikovali, Raimo navodi da danas najviše čita publicistiku, dok kao presudnu knjigu za vlastito pisanje izdvaja „Stranca” Alberta Camusa. Egzistencijalna nelagoda toga romana, kaže, pokazala joj je kako se „na minimumu radnje može artikulirati maksimum ljudske nelagode”.
Premda duboko vjeruje u moć riječi, autorica zaključuje: „Ne mislim da će književnost ili umjetnost spasiti čovječanstvo.” Ako želimo pravu promjenu, poručuje, „trebamo kanalizirati bijes u konkretna djela solidarnosti i pravednosti”.