Nakon što su provedeni kroz pakao salvadorskog mega-zatvora Cecot, 252 venezuelska državljana u srpnju su puštena kući na temelju tihe diplomatske nagodbe između Caracasa i Washingtona. Nekada označeni kao pripadnici transnacionalne bande Tren de Aragua, muškarci su 2024. bez sudskog naloga ukrcani u deportacijske zrakoplove diljem SAD-a i predani salvadorskim vlastima. U Cecotu su proveli četiri mjeseca – koje organizacije za ljudska prava opisuju kao sustavno mučenje – prije nego što su odjednom vraćeni u Venezuelu.
„Kao traka koja se nikad ne izbriše”
„It’s like a movie that keeps playing in my head,” kaže 29-godišnji ribar i stolar Edicson David Quintero Chacón, prisjećajući se svakodnevnih batina, izolacije u tamnici zvanoj La Isla i liječničke ignorancije kada je, nakon udaraca, mislio da će mu eksplodirati glava. Gladovanje u znak protesta, rezovi po vlastitom tijelu – sve je, dodaje, bilo „borba za život, za slobodu ili da nas ubiju i okončaju patnju”.
Slične flashbackove trpi i 31-godišnji José Manuel Ramos Bastidas: samovanje koje je nekad volio sada izbjegava jer ga misli automatski vraćaju iza rešetaka. Jerce Reyes Barrios (36), nogometaš i trener iz gradića Machiques, noću uspije odspavati tek tri-četiri sata: „Sometimes I wake up talking to myself.”
Sloboda, slava i stigma
Najpoznatiji među njima, 32-godišnji vizažist Andry Hernández Romero, po povratku je dočekan kao junak: tijekom Mjeseca ponosa u Washingtonu održani su prosvjedi za njegovo oslobađanje, dok ga je parada New Queens Pridea imenovala počasnim predvodnikom. „We became almost famous,” rezimira, „at what cost?” Svjestan je da su on i ostali „iskorišteni kao politički pijuni” – od negdašnje američke administracije, koja ih je opisivala kao „nemilosrdne terorističke gangstere”, do salvadorskog predsjednika Nayiba Bukelea, koji je na društvenim mrežama promovirao spektakularne snimke njihovog privodjenja.
Slava, međutim, ne plaća račune. Većina je iz SAD-a otišla ne bi li prehranila obitelj – sada, u razorene venezuelske gradove, donijeli su samo traumu. Quintero je nekoć prodao motocikl kako bi platio put do sjevera i sanjao da će zaraditi za malu kuću. Danas opet lovi ribu, popravlja namještaj i „traži bilo kakav dinar” dok mu majka hrani djecu. Ramos, koji je prešao granicu kako bi platio liječenje novorođenom sinu s teškim respiratornim problemima, sada „šetka okolo i traži što god se može popraviti – motor, kućanski aparat – ne bi li nešto zaradio”.
Novi početak uz staru bol
Unatoč svemu, muškarci pokušavaju vratiti osjećaj normalnosti. Uoči Nove godine Hernández Romero s obitelji slaže año viejo – lutku od krpa i drveta napunjenu petardama koja se u ponoć zapali kao simbol stare nesreće. „This is our way of welcoming the new year with joy”, kaže, nadajući se da će plamen progutati barem dio sjećanja.
No dok traume pulsiraju, ekonomska stvarnost podsjeća ih zašto su nekoć krenuli na sjever. „Želio bih se reintegrirati i praviti se da je život opet normalan”, priznaje Hernández Romero, „ali to jednostavno nije istina.”