Kada je José Manuel Ramos Bastidas ovog tjedna kročio na autobusnu stanicu u El Tocuyu, obitelj ga je dočekala u plavim majicama s njegovom fotografijom. Bio je to njihov prvi zagrljaj otkako je prije godinu dana napustio Venezuelu u potrazi za poslom – i prvi dokaz da je živ nakon što je u ožujku nestao u salvadorskom megaprizonu Centro de Confinamiento del Terrorismo (Cecot).
„Čekali smo ovaj trenutak mjesecima i napokon mogu normalno disati”, rekla je njegova partnerica Roynerliz Rodríguez. „Sretna sam što je izvan Cecota, ali od sjene tog iskustva nikada nećemo pobjeći.”
Ramos Bastidas jedan je od 252 Venezuelanca koje je američka administracija deportirala u Cecot, zatvor koji su organizacije za ljudska prava opisale kao mjesto namijenjeno „nestajanju“ ljudi. Nakon nedavnog dogovora između Washingtona i Caracasa – u kojem je predsjednik Nicolás Maduro pustio deset američkih državljana i desetke venezuelanskih političkih zatvorenika u zamjenu za sunarodnjake iz Cecota – muškarci su vraćeni kući, a njihove priče tek sada izlaze na vidjelo.
Mučenje gumanim mecima i batinama
U pravnim podnescima odvjetnice Stephanie M. Alvarez-Jones stoji da su deportirani trpjeli „državno sponzorirano mučenje“. Ramos Bastidas i drugi svjedoče da su im čuvari govorili kako će „provoditi 30 do 90 godina” u Cecotu, osim ako američki predsjednik ne naredi drukčije. Gumeni meci navodno su pucani „više puta – čak i posljednjeg dana boravka”, a nakon pokušaja lomljenja lokota uslijedilo je šest dana uzastopnih batina.
Zatvorenici tvrde da su muški čuvari dovodili kolegice kako bi gole zatvorenike tukle i snimale. Edicson David Quintero Chacón opisuje izolaciju toliko dugu da je mislio da će umrijeti. Svjedoči i o izboru između osnovne higijene i javnog poniženja: sapun i tuš bili su dostupni samo kad bi zatvorom prolazile posjetiteljske delegacije.
Hrane je bilo malo, pitka voda bila je zamućena, a svjetla su svake noći ostajala upaljena. „Čuvari bi dolazili i noću i tada ih tukli”, navodi Alvarez-Jones.
Od azila do zatvora
Ramos Bastidas nikad nije osuđivan. Na američko-meksičku granicu stigao je s uredno zakazanim terminom putem aplikacije CBP One kako bi zatražio azil, ali je odbijen. Carinska služba označila ga je kao mogućeg člana bande Tren de Aragua – tvrdnju temeljenu na nepotvrđenoj dojavi panamskih vlasti i tetovažama. Iako je pristao na deportaciju u Venezuelu, tamošnje vlasti tada nisu primale povratnike, pa je ostao u pritvoru.
„Posebno je ogorčavajuće što je pristao otići kući, a umjesto toga je poslan na mučenje u Cecot”, kaže njegova odvjetnica.
Sada, s ožiljcima od batina i trajnim psihičkim posljedicama, Ramos Bastidas pokušava nastaviti život. No, kako poručuje njegova obitelj, „pravda za sve koji su trpjeli ovo mučenje tek treba stići”.
