Svjetski bejzbolski klasik proslavio je 20. rođendan razigranom, dvotjednom feštom. Kanada je, potaknuta naslovom Toronto Blue Jaysa u Američkoj ligi, prvi put dogurala do četvrtfinala. Dominikanci su donosili karipski žar, Talijani podcijenjeni nogometni duh – i poneku šalicu espressa – dok je Venezuela svaku udarenu loptu pratila bubnjem iz klupe.
Konačni je trofej, međutim, otišao u ruke Venezuela, koja je u finalu u Miamiju svladala Sjedinjene Države 3-2. Odlučujuću dramatičnu završnicu zasjenila je američka isključivost: dok su drugi pjevali i plesali, domaćin je, kako su primijetili svjetski mediji, na travnjak donosio retoriku rata. Jutarnji brifing uglednog njujorškog lista uoči finala nosio je naslov „America, alone”, aludirajući na odbijanje tradicionalnih saveznika da podrže mogući rat protiv Irana.
Taj se osjećaj osame preslikao i na teren. Dok su Venezuelanci slavili svaki pogodak bubnjem, a Dominikanci izvodili karipske plesove, američka se klupa doimala ukočenom – gotovo poput vojnog postroja igračaka. Kritičari kažu da je „America First” pristup, ukorijenjen u izolacionističkim parolama iz 1930-ih, ovoga puta prijetio narušiti šarm turnira koji se, nakon dva desetljeća, napokon etablirao kao jedno od najvećih bejzbolskih natjecanja.
Na kraju je slavlje bilo latinoameričko: „¡Viva Venezuela!” orilo se stadionom dok su igrači, praćeni bubnjevima i pjesmom, podizali pehar. Amerika je ostala sama – i na semaforu i u raspoloženju.