Kad je u zoru 6. travnja zaklopio vrata obiteljskog doma u Solinu, Josip Grgić, dozapovjednik DVD-a Solin i djelatnik splitske Javne vatrogasne postrojbe, odlučio je vrijeme mjeriti – koracima. Cilj mu je do 10. svibnja stići u Rim, a iza sebe već ima Camino de Santiago i pješačenje od Solina do Međugorja.
Šesti dan puta došao je do Gospića. Prvih stotinjak kilometara pratila ga je izmjena ličke jutarnje studeni i podnevne žege, ali ne i ozbiljniji umor. „Nemam nekih poteškoća, zdravlje je super, noge slušaju, žuljeva nemam”, kazao je dok je kroz Otočac hvatao ritam od oko 40 kilometara dnevno.
Put ga je, kaže, podsjetio koliko topline stane u jednostavne geste: u Ličkom Lešću dočekali su ga članovi klape Sveti Jeronim iz Gomilice, „dali su mi vjetar u leđa”, prepričao je. Pritom se nadovezao na iskustvo otvorenih vrata i srca: „Ljudi su skroz susretljivi; bez da znaju tko sam, nude odmor, hranu, piće.” Dosad je prenoćio u dvjema župnim kućama, kod prijatelja i u nekoliko vatrogasnih domova.
Ruta nije prepuštena slučaju. „Ne idem na slijepo – kolege znaju kada dolazim i nude svaku pomoć, na tome sam jako zahvalan”, ističe. Ipak, svjestan je da se pravi raspored piše na cesti: ako u Rim stigne dan prije ili poslije plana, neće praviti dramu.
Za Grgića je hodočašće više od sportskog podviga. Hodanje, molitva i kratki susreti, kaže, vraćaju ga onome bitnom – vjeri, strpljenju i povjerenju u ljude. Dok se svakodnevica većine vrti oko rokova i ekrana, solinski vatrogasac podsjeća da najdulji put vodi iznutra: „Sunce me pomazi od podne pa nadalje, ali da je kiša i bura – bilo bi teže. Zbog ovoga vrijedi svaka kap znoja.”