Novi uvidi iz vatikanskih arhiva pokazuju da je hrvatski jezik u 16. i 17. stoljeću uživao status međunarodnog jezika za komunikaciju među Slavenima. Rezultate dugogodišnjih istraživanja predstavio je dominikanac i povjesničar Stjepan Krasić, koji je posljednjih desetljeća sustavno proučavao dosad neobjavljene dokumente Kongregacije za širenje vjere.
Krasić je u znanstvenom radu objavljenom na Sveučilištu u Splitu iznio šest ključnih dokumenata koji svjedoče da je Katolička crkva upravo hrvatski postavila kao zajednički slavenski jezik. Prema tim zapisima, odluku su poduprle i pape Grgur XIII. te Klement VIII., a papa Urban VIII. 1643. dekretom je proširio obvezu njegova podučavanja i izvan Rima.
„Hrvatski jezik se upotrebljavao i na kraljevskim dvorovima, uključujući tu i carigradski kao diplomatski jezik”, naglašava Krasić. Dodaje da su isusovci 1599. na rimskom Collegium Romanum osnovali Akademiju ilirskog jezika, čime je hrvatski prvi put postao predmet sveučilišnog i znanstvenog proučavanja. „To je rođendan hrvatskog književnog znanstvenog jezika”, kaže istraživač.
Papa Urban VIII. kasnije je naredio da se hrvatski uvede na druga crkvena i javna sveučilišta diljem Europe. „A riječ je o najuglednijim sveučilištima tog doba među ostalim u Rimu, Kölnu, Ingolstadtu, Toulouseu, Beču, Parizu, Oxfordu, Madridu, Salamanki. Nevjerojatna, ali istinita spoznaja o veličini našeg jezika u 17. stoljeću koju će trebati prihvatiti i jezikoslovci i šira javnost”, ističe Krasić.
Prema njegovim riječima, novo otkriće mijenja dosadašnji pogled na razvoj hrvatskog književnog jezika i potvrđuje da je jezik malobrojnog naroda imao presudan utjecaj na diplomatsku i akademsku komunikaciju Europe toga vremena. Iako su političke i kulturne okolnosti kasnije umanjile njegovu vidljivost, Krasićevo istraživanje baca novo svjetlo na razdoblje kada je hrvatski nosio titulu – svjetski jezik.