Pentagon je u novom Nacionalnom obrambenom strateškom dokumentu najavio da ubuduće vidi „ograničeniju” ulogu Sjedinjenih Država u odvraćanju Sjeverne Koreje, dok bi Južna Koreja trebala preuzeti primarnu odgovornost za taj zadatak. U tekstu objavljenom u petak ističe se da je „Južna Koreja sposobna preuzeti glavnu odgovornost za odvraćanje Sjeverne Koreje uz ključnu, ali ograničeniju potporu SAD-a”.
Sjedinjene Države trenutačno u Južnoj Koreji drže oko 28 500 vojnika, a Seul je za ovu godinu povećao proračun za obranu za 7,5 %. Južna Koreja raspolaže s približno 450 000 pripadnika oružanih snaga i već dvadesetak godina radi na preuzimanju zapovjedništva nad združenim snagama u slučaju rata.
Promjena raspodjele odgovornosti dio je šireg procesa „modernizacije saveza”, pokrenutog tijekom prijašnje administracije, kojim Washington želi fleksibilnije rasporediti snage na Korejskom poluotoku kako bi odgovorile i na druga žarišta poput Tajvana te ograničile rastući kineski vojni doseg. Seul se dosad opirao ideji da se američki vojnici koriste izvan poluotoka, ali istodobno sustavno jača vlastite kapacitete.
Predsjednik Južne Koreje Lee Jae Myung u rujnu je poručio da se mora odbaciti „podanički mentalitet prema kojem je samostalna obrana nemoguća bez stranih trupa”, pozivajući na veću vojnu autonomiju. Unatoč tomu, južnokorejsko Ministarstvo obrane u subotnjem je priopćenju naglasilo da su američke snage i dalje „središnji stup” saveza te da nastavljaju odvraćati agresiju Pjongjanga.
Zapažena je i izostavljena fraza o „potpunoj i provjerljivoj denuklearizaciji” Korejskog poluotoka, čime Pentagon po drugi put zaredom izostavlja taj cilj. Analitičari ocjenjuju da se Washington možda sve više usredotočuje na upravljanje postojećim sjevernokorejskim nuklearnim arsenalom, umjesto na njegovo potpuno uklanjanje.
U širem dijelu o Indo-Pacifiku dokument naglašava obranu američkog teritorija kao apsolutni prioritet te poručuje da je cilj spriječiti Kinu da „dominira nad SAD-om ili njihovim saveznicima”. Autori pritom navode kako „nisu potrebne promjene režima ni egzistencijalni sukob” već „pristojan mir, pod uvjetima prihvatljivim Amerikancima, ali i Kini”. Tajvan se ne spominje izrijekom, no napetosti oko otoka ostaju u pozadini strategije.