U samo 48 sati krajem srpnja obale Nizozemske, Irske i Škotske pretvorile su se u crne točke za nekoliko vrsta kljunastih kitova – jednih od najskrivenijih stanovnika oceanske dubine.
- srpnja na pješčanom potezu između Heemskerka i Wijk aan Zeea, sjeverno od Haaga, isplivala su dva kljunasta kita. Morski biolog i fotograf dr. Jeroen Hoekendijk zatekao je prizor očaja:
„When you see these divers in the shallow North Sea, you know that it’s going to be a grim end.”
„They were obviously animals in distress.”
Unatoč neprekidnom hlađenju crijevnim crijevima i vodom, mužjak je ubrzo uginuo, a iscrpljena ženka je, kako bi joj se skratile muke, eutanazirana.
Dan poslije, 27. srpnja, na obali North Mayoa u Irskoj pronađena su još dva Sowerbyjeva kljunasta kita – majka i mladunče. Prema podacima dr. Simona Berrowa iz Irish Whale and Dolphin Groupa, ženka je uginula, a mladunče je otplivalo, no „slabih je izgleda da preživi”.
Istoga vikenda četiri sjeverna kljunasta kita (northern bottlenose) završila su mrtva na plaži Papa Westray u Orkneyju. Istraživač dr. Andrew Brownlow sa Scottish Marine Stranding Schemea (SMASS) već je prošle godine vodio obdukcije 77 pilot-kitova nasukanih na obližnjem Sandayu. „July is a particularly bad month for strandings,” podsjeća on.
Prvi nalazi s terena izazivaju zabrinutost. „We found extensive liver pathology in the bottlenoses, possibly consistent with acute starvation”, kazao je Brownlow, dodajući kako se ne isključuje „anthropogenic noise disturbance”.
Mogući uzroci
• Prirodni: prošlogodišnje masovno nasukavanje pilota na Sandayu povezivalo se s potjerom orkâ.
• Klimatske promjene: zatopljenje mora remeti lance prehrane na svim razinama.
• Ljudi: seizmička istraživanja nafte i vojne sonar-vježbe stvaraju podvodne detonacije koje mogu natjerati dubinske ronioce da prerano izrone i dožive dekompresijsku bolest.
Kljunasti kitovi rone dublje i dulje od bilo koje druge životinje – Cuvierov kljunasti kit snimljen je na čak 3 000 metara. Navigiraju isključivo zvukom, pa su osobito ranjivi na buku koju stvara čovjek.
Zbog udaljenosti od prirodnog staništa – često 160 kilometara ili više od otvorenog oceana – pokušaji vraćanja nasukanih jedinki gotovo su bez izgleda. „They will not survive any attempt at a return since the animals won’t be able to feed”, naglašava Hoekendijk.
Stručni timovi SMASS-a i Sveučilišta u Utrechtu brzo su uklonili trupla radi obdukcije. Brzina je ključna: oštećenja osjetnih stanica u unutarnjem uhu – mogući dokaz zvučnog šoka – propadaju ubrzo nakon uginuća.
Broj i raspršenost posljednjih nasukavanja ostavili su znanstvenike bez jasnog odgovora, ali su ponovno skrenuli pažnju na hitnu potrebu smanjenja podvodnog zagađenja bukom i ublažavanja klimatskih promjena koje već mijenjaju lice sjevernog Atlantika.
