Sarajevsko Koševo 6. studenoga 1996. nije imalo reflektore, ali je zasjalo jače od mnogih europskih stadiona. Tek sedam mjeseci nakon završetka opsade grada, Bosna i Hercegovina dočekala je dotad najmoćnijeg suparnika – tadašnjeg viceprvaka svijeta Italiju koju je vodio Arrigo Sacchi.
– Prijateljska utakmica pretvorila se u simbol povratka života:
- Oko 40 000 gledatelja tiskalo se na tribinama, iznad izrešetanog semafora visio je natpis „Grazie azzurri”.
- Talijanski savez pokrio je sve troškove susreta, a igrači „azzurra” posjetili su dječju bolnicu u Sarajevu.
- Nogometna lekcija otišla je domaćinima: Hasan Salihamidžić zabio je za vodstvo, Enrico Chiesa brzo izjednačio, a presudio je pogodak Elvira Bolića za konačnih 2:1.
Pobjeda je bosanskohercegovačku vrstu – tada tek na početku reprezentativnog putovanja – smjestila u kolektivno pamćenje nacije. Za Italiju je poraz označio kraj ere: Sacchi je odmah podnio ostavku.
Humanitarnu dimenziju utakmice dodatno je naglasio posjet talijanskih nogometaša sarajevskoj dječjoj bolnici, čime su „azzurri” ostavili trag zahvalnosti koji se pamti tri desetljeća kasnije.
Gestu je ponovno oživio kapetan Edin Džeko prije sinoćnjeg ogleda dviju reprezentacija – zamolio je navijače da pljeskom pozdrave talijansku himnu, dok se na tribinama pojavio transparent „Grazie, Italia”.
Duel na Koševu ostao je više od rezultata; postao je dokaz da nogomet može nadjačati ratne ruševine, povezujući gradove i ljude kada reflektori još nisu radili – ali je svjetlo bilo jače nego ikad.