Burna prepirka oko izbora troje preostalih sudaca Ustavnog suda i novog čelnika Vrhovnog suda ponovno je razotkrila duboke rovove između vladajućih i oporbe te unijela dodatnu nervozu u domaće pravosuđe.
Premijer Andrej Plenković i HDZ predložili su da se dva procesa – popunjavanje Ustavnog suda i imenovanje predsjednika Vrhovnog suda – vežu u jedan paket. Vladajući tvrde da time žele „skinuti problem s dnevnog reda” i poštovati logiku proporcionalnosti snaga u Saboru. Ministar pravosuđa Damir Habijan poručio je: „Uvijek navodim primjer Njemačke, gdje po načelu proporcionalnosti dvije najveće parlamentarne stranke sudjeluju u predlaganju ustavnih sudaca.”
Oporba, predsjednik Zoran Milanović i dio pravnih stručnjaka uzvratili su optužbama za političku trgovinu. Profesor ustavnog prava sa zagrebačkog Pravnog fakulteta Đorđe Gardašević ocijenio je da povezivanje dvaju izbora „nema veze s vezom”. U sličnom tonu, ustavnopravni stručnjak Mato Palić u HTV-ovom „Studiju 4” upozorio je da bi najgora opcija bila ostaviti tri mjesta u Ustavnom sudu praznima: „Također, ne bi bilo dobro da nemamo predsjednika ili predsjednicu Vrhovnog suda, koji je sukladno Ustavu izabrao Hrvatski sabor i koji je time dobio legitimitet, odnosno dvostruki.”
HDZ pak uzvraća da su „napadi dokaz stvarnih ambicija lijeve oporbe” te da žele preuzeti imenovanje većine ustavnih sudaca mimo volje koju su birači iskazali na parlamentarnim izborima 2024. godine.
Međusobne optužbe stižu u trenutku kada Europska komisija već godinama pozorno promatra hrvatsko pravosuđe, upozoravajući da dugotrajne blokade slabe percepciju vladavine prava. Iako se institucije zasad redovito nastavljaju raditi, svaki novi zastoj produbljuje nepovjerenje javnosti.
Političkim akterima preostaje naći kompromis: bez njega Hrvatski sabor riskira da u prijelomnoj godini ostane bez troje sudaca Ustavnog suda i bez čelnika najvišeg suda, što bi dodatno zakočilo ionako spore sudske postupke i otvorilo prostor za nove osporene odluke. Za sada, međutim, čini se da je retorika o krizi primarno oružje u još jednoj rundi rovovske politike u kojoj pravosuđe služi kao poprište obračuna, a ne kao temelj neovisne vlasti.
