Kad je prije tri godine autobus s izbjeglicama iz ratom pogođene Odese stao na posljednjoj stanici u Vukovaru, Olga Ivanova mislila je da će ondje provesti najviše dva tjedna. Danas, s 19 godina, govori tečan hrvatski, radi u Europskom domu u Vukovaru, priprema se za studij u Zagrebu i sebe naziva – vukovarskom Ukrajinkom.
Olga, koju svi zovu Olja, u Hrvatsku je stigla s majkom i obiteljskim labradorom nakon petodnevnog putovanja čiji odredište nisu poznavale. Grad od samo dvadesetak tisuća stanovnika bio je šok za djevojku naviklu na višemilijunsku Odesu. „Kad sam prvi put sjela u školsku klupu, u ušima mi je bio samo šum. Nastava je bila na hrvatskom, a ja nisam razumjela ni riječ”, prisjeća se.
Za jezik je zasukala rukave: vukovarsku gimnaziju pohađala je paralelno s online nastavom iz Ukrajine, dodatno učila preko Google prevoditelja, a danas hrvatski govori čak i kod kuće – osim kad se, uz smijeh priznaje, posvađa s mamom.
Prve prijatelje stekla je tek nakon mjeseci osamljenosti, ali upravo ju je ta izolacija, kaže, natjerala da se uklopi. Dunav, rijeka na kojoj je rođena i njezina majka u ukrajinskom selu blizu Odese, pružao joj je osjećaj poznatog: „Šetajući psa uz rijeku, na trenutke bih se osjećala kao kod kuće.”
Prijelomni trenutak dogodio se lani pri povratku s ljetne razmjene. U vlaku je shvatila da se vraća „kući” – u Vukovar. Od tada je odluka čvrsta: „Ne želim se više vraćati u Ukrajinu, ondje me nitko ne bi razumio.” Njezina je želja da joj se otac, ukrajinski vojnik kojeg nije vidjela tri godine, jednoga dana pridruži u Hrvatskoj.
Olga danas vodi radionice za mlade, promovira mir te podučava ukrajinski i ruski jezik. Slobodno vrijeme posvećuje crtanju, snimanju i čitanju knjiga na hrvatskom. Kamera joj je, kaže, „pomagala sačuvati emocije” još od kampa u Segetu kod Trogira, gdje je prvi put poželjela zabilježiti ljepotu prizora.
Sa školskim prijateljem Ivanom Uglikom, maturantom Tehničke škole, ove godine predstavlja Vukovarsko-srijemsku županiju u projektu Moja.hr. Jednominutnim filmom na temu „Ostajem u Hrvatskoj” žele prikazati ljepotu kraja koji je i Olga i Ivano odabrali za život. Na jesen oboje planiraju upisati zagrebački Filozofski fakultet – ona japanski i ruski, on anglistiku i informacijske znanosti.
„Teško će te razumjeti onaj tko nije prošao isto”, kaže Olga, svjesna simbolike novog doma: grad koji je i sam preživio rat lakše je shvatio njezinu priču. Vukovar joj je, kaže, dao priliku da odraste i pronađe mir. Povratak u Ukrajinu više nije opcija, ali njezina je priča, baš poput Dunava koji spaja obale, most između dvije zemlje koje smatra svojima.