Kad su televizijski prilozi o katastrofalnim požarima u Australiji 2020. obišli svijet, jedna Britanka odlučila je učiniti ono što može s druge strane planeta: sašila je zaštitne „rukavice” za opečene šape koala i uplatila trajno skrbništvo nad jednim od stradalih životinja putem Australian Koala Foundationa.
Tri godine poslije, na putovanju u Zapadnu Australiju, susrela je svojeg štićenika — Jarrah, mužjaka kojeg je utočište kraj Pertha opisivalo kao „privrženog, ali pomalo sklonog nestašlucima”. Koala ju je, još pospana nakon tipičnih 21 sat sna, dočekala laganim ugrizom. Kratak podsjetnik da unatoč medenome izgledu riječ je o divljoj, osjetljivoj vrsti.
Susret je otvorio zaboravljenu uspomenu: još kao petogodišnjakinja dobila je plišanu koalu koja je zauzela posebno mjesto u dječjoj mašti. Jarrah je ponovno probudio taj gotovo izgubljen osjećaj vedrine i, kako kaže, „istjerao cinizam kroz prozor”.
Brojke s terena iz 2020. ostaju šokantne: približno 61 000 koala ubijeno je ili ozlijeđeno u požarima, a ukupno je stradalo oko 143 milijuna drugih australskih sisavaca. Iako su koale zakonom zaštićene od 1937., njihov dom i dalje nema čvrstu pravnu zaštitu. Krčenje zemljišta, širenje naselja, bolesti i klimatske promjene guraju vrstu prema opstanku na rubu; danas su službeno proglašene ugroženima.
Motivirana iskustvom, Britanka je proširila krug dobročinstava: usvojila je još jednu koalu, magarca, gorsku gorilu, pangolina, dva psa vodiča i nekoliko domaćih životinja, trči humanitarne utrke i volontira u prodavaonicama dobrotvornih društava. Poziv za čuvanje bilo čijeg ljubimca sada joj je rutina.
Jarrah se, istina, „nije javio ni razglednicom”, ali njegov kratki ugriz potaknuo je promjenu: iz privatnog osjećaja nostalgije iznikla je trajna posvećenost širem dobru — podsjetnik da se, ponekad, velika priča o zaštiti prirode može zapaliti jednim malim, neočekivanim dodirom.