U četvrtak, 5. veljače 2026., na vukovarskom Novom groblju Dubrava pokopana je Verica Rapčak. Iako za širu javnost anonimna, njezina je sudbina godinama bila simbol uporne potrage za nestalim sinom Borisom.
„Otišla je moja draga baka, moja druga majka, moja snaga i oslonac kroz život, tiho kako je i živjela… Nadam se da je sad pronašla mir kojeg je tražila sve ove godine, uz svoja dva sina i muža. Počivaj u miru Božjem bako moja. Volim te”, napisala je unuka Sandra Rapčak Škomrlj u oproštaju na društvenim mrežama.
Verica je sama opisala Borisa kao mladića kojega su prijatelji od milja zvali Mali Rašo, iako je, prisjećala se, bio „visok skoro dva metra”. „Tko god mu se obratio za pomoć, Boris bi mu pomogao, nikome nije znao reći ‘ne’… Bio je izuzetno društven, veseljak, volio je plesati”, govorila je Verica.
Nakon ubojstva hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu 1991., dvadesetčetverogodišnji Boris priključio se seoskoj straži u Sotinu, današnjem prigradskom naselju Vukovara. Od tada mu se gubi svaki trag. Majka ga je neumorno tražila kroz službene institucije, ekshumacije i svjedočenja, ali bez konačnog odgovora.
Do kraja života nadala se da će pronaći barem mjesto gdje počiva njezin sin. S tom nadom otišla je u 86. godini, okružena obitelji koja ističe da će nastaviti potragu i čuvati uspomenu na Borisa.
Veričin tihi ispraćaj podsjetnik je na stotine obitelji koje, više od tri desetljeća nakon rata, još uvijek čekaju odgovor na isto pitanje: gdje su nestali njihovi najmiliji?