Na pulskim ulicama stvarnost i sjećanja ne poklapaju se ni na karti ni u svakodnevnom govoru. Tradicionalni toponimi uporno nadživljuju službene ploče, pa grad, slikovito rečeno, živi u dvije paralelne galaksije – službenoj i kolokvijalnoj.
Najsvježiji podsjetnik stigao je prošloga tjedna kad je policija prijavila kradljivca kabela iz derutne vojarne nad Bulevarom. U izvještaju je korišten naziv Saura, koji Puljani pamte još iz doba Austro-Ugarske. Objekat, izgrađen 1856., prvo je nosio carsko, potom talijansko ime po iredentistu Nazariju Sauri, a u socijalističkoj Jugoslaviji taj se naziv, unatoč ideološkom teretu, održao u svakodnevnom govoru.
Saura je samo najmarkantniji primjer tvrdoglavih naziva koji ne silaze s usana ni kad su zgrade odavno srušene ili preimenovane. Razgovorni govor i danas barata pojmovima poput Casa Balilla, Komitet, Stara autobusna ili Staro rodilište, iako fizički ne postoje. Posebno je zabavna situacija u strogom centru, gdje se na dvije paralelne ulice – Prvomajskoj i ulici Sergijevaca – nadovezuju Ribarska, Minerva i Maksimijanova. Rezultat: „dvije ulice, šest naziva”.
Tradicija miješanja starih, novih i nikad službenih imena proširila se i na trgovine te restorane kojih nema desetljećima. Puljani se i danas nalaze „kod Mirne”, kupuju „u Nalivperu” ili idu „do Malog mliječnog”, mjesta koja postoje samo u kolektivnom sjećanju. Zato turisti i novi stanovnici, oslanjajući se na službeni imenik, katkad bolje pogađaju gdje je Marulićeva nego rođeni Puljani, kojima je to još uvijek – Marijanijeva.
Fenomen je generacijski: najstariji gradsku raskrsnicu zovu Via Muzio, sredovječni je pamte kao Omladinsku, a mlađi uče da je to Radićeva. Kada ih roditelji šalju u Dječji kreativni centar, nerijetko im kažu da odu „u Pionirski dom na Omladinskoj, preko puta Štefanije Ravnić” – adrese koje ne postoje na službenim pločama, ali nepogrešivo vode do cilja.
Pulski toponimi tako potvrđuju da grad nije samo skup ulica nego i arhiva kolektivnog pamćenja. Na pločama se nazivi mijenjaju prema političkim ciklusima, no na jeziku ostaju onoliko dugo koliko ljudi žele pamtiti svoju verziju grada.