Dok se iransko društvo u svijetu najčešće povezuje s nuklearnim ambicijama i strogim teokratskim pravilima, ispod službene slike izranja tiha duhovna pobuna. Prema dostupnim svjedočanstvima, sve veći broj Iranaca okreće se kršćanstvu i okuplja u improviziranim, kućnim bogomoljama skrivenima od očiju vlasti.
Iran, većinski muslimanska zemlja od Islamske revolucije 1979., službeno ne priznaje prelazak s islama na drugu vjeru. Ipak, tisuće ljudi – navode sugovornici – potajno organiziraju liturgije, često u podrumima, pa i podzemnim prostorima preuređenima u male crkve. Članovi se okupljaju u strogo povjerljivim krugovima, dijele Biblije na farsi jeziku i putem digitalnih platformi razmjenjuju vjerske materijale uz pomoć enkripcije.
Riskiraju teške posljedice: državni agenti, prema istim izvorima, tragaju za konvertitima, privode ih, a pritvor uključuje i fizičko zlostavljanje kako bi otkrili druge članove mreže. Unatoč pritiscima, pokret raste, potaknut razočaranjem dijela populacije u službeni vjerski establišment i potragom za osobnijom duhovnošću.
Službeni statistički podaci ne postoje – i sam čin konverzije povlači opasnost optužbe za „odpadništvo“ – ali nezavisni promatrači vjeruju da se radi o tisućama novokraštenika. Oni nastavljaju graditi svoje skrovite crkve, uporno gradeći zajednicu koja, premda nevidljiva u javnom prostoru, sve snažnije odjekuje unutar iranskog društva.