Norveški redatelj Joachim Trier nastavlja istraživati tanku granicu između života i umjetnosti u svom novom filmu „Sentimentalna vrijednost” („Affeksjonsverdi” / „Sentimental Value”), premijerno prikazanom ove jeseni.
Glumačko okupljanje • Nakon svjetskog uspjeha „Najgore osobe na svijetu”, Trier ponovno spaja snage s glumicom Renate Reinsve. • „Pisao je tu ulogu za mene. Kada znaš da je netko već vidio nešto u tebi, osjećaš sigurnost”, rekla je Reinsve, koja tumači Noru Borg, mladu glumicu što na otvorenju predstave doživi napad panike. • Nasuprot nje stoji Stellan Skarsgård u možda najzahtjevnijoj ulozi karijere: Gustav Borg, cijenjeni filmski autor koji je davno napustio obitelj zbog rada. Obasjan grižnjom savjesti, stariji redatelj vraća se u napuštenu obiteljsku kuću kako bi ondje snimio autobiografski film i ispravio prošlost.
Metafilm u tri generacije Radnja prati tri generacije jedne obitelji i propituje cijenu umjetničke ambicije. Gustav glavnu ulogu najprije nudi Nori, ali je naposljetku predaje američkoj zvijezdi Rachel Kemp (tumači je Elle Fanning), čime dodatno produbljuje rane između oca i kćeri. Istodobno, film u filmu razotkriva festivalsku i produkcijsku mašineriju – od borbe za financije do Gustava koji se ljuti na streamere uz vapaj: „Kako mislite neće biti u kinima?!”.
Naglašene reference Kritičari u novom Trierovu uratku prepoznaju odjeke Bergmanove „Persone” i Fellinijevog „Osam i pol”. Poput slavnih prethodnika, redatelj slojevito uklanja granice između realnosti i fikcije, a kamerom nježno bilježi motive sjećanja, krivnje i potrage za iskupljenjem.
Istaknute scene • Deauville Film Festival: retrospektiva Gustavova opusa i njegove neizbježne noćne lutnje plažom. • Crnohumorna sekvenca u kojoj djed unuku daruje DVD-ove „Nepovratno” i „Učiteljica glasovira”. • Početni backstage kaos, gdje Reinsve u jednoj napetoj minuti prelazi put od potpunog sloma do hladnog profesionalizma.
Put prema nagradama „Sentimentalna vrijednost” već se navodi kao ozbiljan kandidat za nadolazeću oskarovsku utrku. Trierov prepoznatljiv melankolični rukopis ovdje je suptilniji i topliji, a sentimentalnost iz naslova ostavljena za potresni završetak zbog kojeg film – prema prvim reakcijama – „živi u gledatelju danima nakon projekcije”.