Rat u Hrvatskoj započeo je prije gotovo 35 godina, kada su se u kolovozu 1990. u tadašnjoj tzv. Krajini pojavile prve balvan-barikade s četničkom ikonografijom i velikosrpskim porukama. Premda su političke napetosti bile očite, mnogi su se tada tješili rečenicom: „Ma neće valjda!”
Već u proljeće 1991. iluzije su se raspršile. U Pakracu su pobunjeni Srbi razoružali hrvatske policajce, a na Plitvicama je na Uskrs 31. ožujka poginuo redarstvenik Josip Jović – događaj koji je u javnosti ostao zapamćen kao krvavi Uskrs. Nedugo potom uslijedili su oružani napadi u Polači te masakr u Borovu Selu, gdje je ubijeno dvanaest hrvatskih redarstvenika.
Među prvim žrtvama spominje se i Franko Lisica, čija je smrt dodatno potvrdila da je zemlja već uronila u rat, premda se još uvijek govorilo o „incidentima”.
Dok se navršava 30 godina od operacije Oluja, a sjećanja na balvan-revoluciju ulaze u 35. godinu, brojni branitelji i civilni svjedoci prisjećaju se početka agresije i dana kada je u Dalmaciji, kod Drniša, zaustavljen prvi tenk JNA. Pad grada pretvorio je regiju u jedno od ključnih poprišta, ali je ujedno osujetio planove tadašnjeg krajinskog ministra policije Milana Martića za prodor prema Šibeniku.
Razmak između riječi „rat” i „mir” u ovim se sjećanjima mjeri izgubljenim životima, prognaničkim kolonom i prazninom u srcu koju, kako svjedoče sudionici, ni najbolji liječnici ne mogu ispuniti. I nakon tri desetljeća, rana ostaje, ali i osjećaj da je obrana domovine bila nužna – bez obzira na cijenu koju je moralo platiti cijelo društvo.