U splitskom kotaru Lučac Manuš otkriven je šokantan zločin: devedesetogodišnji Uroš ubijen je, raskomadan sjekirom i bačen u more, dok je njegov sin godinama nastavio živjeti u obiteljskom stanu i, kako se doznaje, „svakog mjeseca uredno podizao njegovu…”.
Pisac i sugrađanin Ante Tomić opisuje kako je sina redovito viđao u susjedstvu – pred kontejnerom za otpad, u kvartovskoj trgovini, pa čak i na biračkom mjestu u gimnaziji Vladimira Nazora. Sve je izgledalo posve uobičajeno, sve dok istraga nije otkrila da starca nema gotovo trinaest godina.
Tomić se pita kako su institucije – policija, liječnici, poreznici – toliko dugo ostale slijepi: „Kako je moguće da baš nitko, 13 godina, nije upitao gdje je taj Uroš?”
Slučaj otvara bolna pitanja o propustima sustava socijalne i zdravstvene skrbi, ali i o našoj svakodnevnoj ravnodušnosti: kako je moguće da nitko od susjeda, službenika ili rodbine nije ranije primijetio da starac nedostaje? Vlasti zasad nisu ponudile odgovor, a istraga i dalje traje.
